Dr. Emir Hadžikadunić: Geopolitika "srpskog, hrvatskog i albanskog sveta"

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Balkanski prostor godinama karakterišu unutrašnje napetosti, sistemske greške ili stanje produženog primirja. Suprotstavljene strane ne vide korist od nastavka neprijateljstva u datim okolnostima čekajući povoljnije prilike za prekid primirja i vraćanje nasilju. 

Piše: Dr. Emir Hadžikadunić za Radiosarajevo.ba

Trending

Saobraćajna nesreća na ulazu u Sarajevu: Jedna osoba povrijeđena

Sa ruskom agresijom na Ukrajinu, pitanje Drugog fronta na Balkanu, također, visi u zraku, što je mala noćna mora u zoni odgovornosti NATO-a. Međutim, postoji "sistemska korekcija" koju navodno zagovara američka administracija. 

Tako barem sugeriše više lokalnih, regionalnih ili međunarodnih analitičara, kolumnista ili profesora. Prema toj korekciji, potentnije države Hrvatska, Srbija i Albanija bi upravljale unutrašnjim napetostima, svaka u svojoj zoni odgovornosti, a stanje produženog primirja bi zamijenilo stanje relativne stabilnosti. Da bi razumjeli ovaj "softever" potrebno je govoriti njegovim jezikom ili koristiti rječnik političkog realizma, odnosno rasuđivati doktrinom ravnoteže moći, interesnih sfera, malih ili velikih hegemona. 

"Srpski, hrvatski i albanski svet" kao novi konstrukt?

Narativ o "srpskom, hrvatskom i albanskom svetu", kao novi konstrukt regionalnih odnosa, dugo je vremena u fokusu lokalne, regionalne, ili čak međunarodne javnosti. Narative podgrijavaju različiti materijalni dokazi koji upućuju na potencijalno postojanje "novog američkog plana". 

Između ostalih izdvajamo: (1) američki pritisak na vladu Albina Kurtija da na sjeveru Kosova uspostavi zajednicu srpskih opština; (2) američko toleriranje etnoreligijskog nacionalizma u Crnoj Gori; (3) američka podrška izmjenama Izbornog zakona u BiH koje je, skandalozno, u izbornoj noći 2. oktobra 2022. nametnuo Visoki predstavnik Christian Schmidt, uglavnom u korist HDZ-a BiH. Prema tim sistemskim korekcijama, sfera uticaja Srbije bi pokrila pola Bosne i Hercegovine, sjever Kosova, i Crnu Goru. Hrvatska sfera bi zahvatila drugu polovicu Bosne i Hercegovine. Albanska sfera bi pokrila veći dio Kosova, pola Makedonije, manji dio Crne Gore. 

Cijenu bi, dakle, platile relativno slabije države, ili države koje imaju svoje unutrašnje napetosti – Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Kosovo, odnosno multietničke države, što je u slučaju BiH kontradiktorno saslušanju u Senatu od 18. maja gdje su Eskobar i Chollet više puta rekli da su za multietničku državu. Razlog takvim aktivnostima SAD-a u samoj regiji dr. Zlatan Hadžić vidi "u potentnosti i homogenosti srpskih i hrvatskih nacionalnih projekata", ali i želji američke administracije da "srpski, hrvatski i albanski svet" budu uže povezani sa geopolitičkim interesima SAD-a u nadolazećem multipolarnom poretku." 

Novi "softver" i tripartitna podjela

O novom američkom bluprintu također je govorilo više uglednih kolumnista, analitičara ili profesora. Izdvajamo tri. Novinar i advokat iz BiH Senad Pećanin kaže da svjedočimo procesu u kojem Sjedinjene Države instaliraju "novi softver za rješavanje regionalnih problema na Zapadnom Balkanu". Srbija, Hrvatska i Albanija, kao tri ozbiljne i jake države, ključne su tačke novog strateškog pristupa SAD-a. 

Američki profesor Janusz Bugajski, inače ekspert za Balkan, govori "o novom planu američke administracije za Zapadni Balkan", za kojeg priznaje da nikada nije objavljen. 

Plan se bazira na premisi tripartitne podjele uticaja - između Srbije, Albanije i Hrvatske - bez potrebe za promjenom granica ili direktnom teritorijalnom podjelom. Regionalni kolumnista iz Crne Gore, Andrej Nikolaidis, također dijeli mišljenje da velike sile, poglavito SAD, na Balkanu vrše novo veliko preslaganje i podjelu moći. 

"Sudbine nas i naše djece, kao i to u kakvim i kojim državama ćemo živjeti, plastelin su koji oblikuju zemlje Kvinte." 

Nad gore spomenutim pretpostavkama mnogo se lamentira u zadnje vrijeme. Zato nema potrebe za još jedno zgražavanje. Ovdje se nameće drugo, mnogo važnije pitanje. Koliko je "srpski, hrvatski i albanski svet" održiva i realna sistemska korekcija za uspostavljanje trajnog mira na Balkanu? Ili još preciznije, koliko su moguće i realne samo tri pomenute nacionalne sfere uticaja? Ovo pitanja postavljam pod pretpostavkom da su u pravu Bugajski, Pećanin, Nikolaidis i mnogi drugi koji pišu o tome - da zaista postoji novi američki "softver", "blueprint" ili "plan" za novi regionalni poredak na štetu BiH, Crne Gore i Makedonije.

Zašto "srpski, hrvatski i albanski svet" nije moguć?

Odgovarajući na pomenuto pitanje neću, dakle, koristiti citate, analize ili istraživački model drugog američkog profesora, Edwarda Josepha, koji jezikom klasične geopolitičke pragme propituje teze Bugajskog. Uostalom, njegov raniji stav oko "bošnjačkog demografskog oportunizma" ne prihvata većina građana BiH, kao što ne prihvata ni autor ovih redova. 

Neću koristiti ni Bugajskog protiv njega samoga znajući da je ugledni profesor u slučaju BiH u razmaku od samo dvije godine imao dva suprostavljena stajališta. Oni koji pamte duže od jednog dana ili više od jedne njegove analize znaju da je širio drugačije vibracije nakon izborne pobjede Joe Bidena za američkog predsjednika 2020., iste one vibracije koje su neki naši novinari razglabali sedmicama i mjesecima. 

Dakle, neću lamentirati da je liberalna američka administracija razočarala poklonike liberalizma na Balkanu; da nije svjesna šta rade na terenu njeni visoki diplomatski službenici, pomoćnici zamjenika, ambasadori; da novi američki plan za Balkan nije u duhu filozofije jednakopravnosti, slobode i pravde Thomasa Jeffersona. Neću analizirati koliko će BiH, Crna Gora ili Sjeverna Makedonija opstruirati pomenute sistemske korekcije na njihovu štetu, insistirati na interno konzistentnom sistemu evropskih/euroatlanskih vrijednosti ili koliko će biti prisiljene da traže alternativne saveznike. 

Neću koristiti ni historijske razloge poput onih da "velika Hrvatska", "velika Srbija" ili "velika Albanija" nisu nikada postojale na ovim prostorima od formiranja modernih nacionalnih država, makar ne u isto vrijeme. Kao što nisu postojale ni prije stvaranja modernih nacionalnih država, jer prije toga postoje samo nacionalni mitovi, nikako nacionalne države. Neću koristiti ni moralne razloge poput onih da nema opravdanja da se nagrade velikosrpske politike iz Beograda koje su bile odgovorne presudom Međunarodnog suda pravde što nisu spriječile genocid u Srebrenici ili velikohrvatske politike koje su bile odgovorne pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju za udruženi zločinački poduhvat. 

Na teze o sferama uticaja na Balkanu, dakle, neću odgovoriti idejama ili idealima progresivnog ili liberalnog Zapada koje navodno afirmiše evropski ili euroatlanski svijet. Postoje drugi razlozi zašto "srpski, hrvatski i albanski svet" nije moguć. 

Mađarski, turski i italijanski svijet?!

U slučaju ove analize koristim iste one faktore koji navodno rukovode američku administraciju da Srbiji, Hrvatskoj i Albaniji dodjeli nadređeni status seniora, a Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Sjevernoj Makedoniji poređeni status juniora. Na simplificiranu tezu da jačim državama treba dopustiti da rade što žele, a slabijima da trpe što moraju, treba isključivo odgovarati logikom iste škole realizma. 

"Srpski, hrvatski i albanski svet", kao takav, ne može postojati u geopolitičkom vakuumu. Ako se uži balkanski region dijeli na tri dominantna pola, onda će logika polarnosti zahvatiti širi balkanski prostor. Ako se za rješavanje "otvorenih pitanja" na Balkanu poštuju suverenistički principi - demografska veličina, vojna, i ekonomska moć, onda će istu logiku koristiti centri iz neposrednog okruženja, poput Ankare, Budimpešte ili Rima. 

Ako je ideja „krvi i tla" paradigma za rješenje spornih pitanja na Balkanu, onda se podrazumijeva da tu istu paradigmu koriste Mađarska, Italija ili Turska. Zašto bi Srbija, Hrvatska ili Albanija imale primordijalno pravo na "srpski, hrvatski ili albanski svet", a da to pravo bude uskraćeno Mađarskoj, Italiji ili Turskoj? 

Zašto bi Hrvatska, Srbija ili Albanija imale svoje sfere uticaja, a zone dominacije bile uskraćene Mađarskoj, Italiji ili Turskoj? Da li neko može pomisliti da će Ankara, Rim ili Budimpešta biti puki promatrači geopolitičke evolucije Zapadnog Balkana? Te tri države, također, mogu imati svoj mađarski, italijanski ili turski svet na Balkanu. Mađarski svet hipotetički zahvata dijelove Hrvatske i Srbije, italijanski dijelove Hrvatske, Albanije ili Slovenije, a turski dijelove bivšeg Osmanskog carstva. Ekstremna desnica Italije ili Mađarske odavno koketira sa idejama historijskih pretenzija na suverene dijelove Hrvatske. 

Iz njihovog nostalgičnog nacionalizma proizilaze snovi o „velikoj Mađarskoj" ili „velikoj Italiji". Njihova zajednička karakteristika jesu proturječnosti teritorijalnog i geopolitičkog postojanja. Teritorijalni prostor se odnosi na suverenu vlast ili nepovredivost granica nacionalnih država koju garantuje međunarodno pravo. Geopolitički obuhvata širi geografski prostor ili zamišljene geokulturne ili geopolitičke linije na koje neke nacionalne države polažu samoproizvedena prava.

Od moralnog pitanja "zašto" u geopolitici je mnogo važnije pitanje "kako". Kako bi Srbija, Hrvatska ili Albanija imale sferu svog uticaja, a da svoju sferu nemaju Mađarska, Italija ili Turska? 

Kako je moguće praviti bilo kakve realpolitičke konstrukcije, a zaobići regionalne sile koje su u materijalnom, vojnom ili demografskom smislu jače od Srbije, Hrvatske i Albanije zajedno. Italija je u materijalnom, vojnom ili demografskom smislu osam-devet puta jača od Srbije, Hrvatske i Albanije zajedno. 

Zašto bi Italija živjela u iluziji civilnog, liberalnog ili međunarodno-pravnog sistema vrijednosti, a dopuštala logiku prmordijalnog svom podređenom susjedu kojeg je znala okupirati u prošlosti. Mađarski GDP je, također, tri puta veći od hrvatskog ili srbijanskog. Turska je također u materijalnom, vojnom ili demografskom smislu sedam-osam puta jača od Srbije, Hrvatske i Albanije zajedno. 

Po kojoj logici geopolitike će Italija, Mađarska ili Turska ostati po strani. Nema te logike. Jer stvaranje "srpskog sveta" podrazumijeva stvaranje "turskog sveta", "hrvatski svet" podrazumjeva stvaranje "italijanskog ili mađarskog sveta". Da stvar bude još gora, kroz Balkan ne bi prolazile samo silnice međusobno suprotstavljenih geopolitičkih interesa nego i civilizacijske razdjelnice koje su motivisale Samuela P. Huntingtona da napiše svoje provokativno djelo: „Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka". 

Suverenistička Evropa

"Turski, mađarski i italijanski svet", kao takav, također ne može postojati u geopolitičkom vakuumu. Ako se balkanski prostor dijeli na tri veća pola, onda će logika multipolarnog zahvatiti cijelu Evropu. Podređenost regionalnih država idealima ili institucijama Zapada nije nužno trajna kategorija. Ako se za rješavanje otvorenih pitanja na Balkanu poštuju suverenistički principi, onda će logiku balansa moći ili interesnih sfera koristiti i druge evropske sistemske sile, poput Njemačke ili Francuske. 

Političke stranke poput Nacionalnog fronta u Francuskoj, Alternative za Njemačku dobile bi krila. Jer postojanje mađarske ili turske sfere interesa podrazumijeva stvaranje njemačkog ili ruskog. 

"Ruski svet" se upotrebom brutalne sile već pokušava širiti zapadno i jugozapadno od svoje granice. Danas je to Ukrajina ili generalno istočna Evropa. Sutra ta sfera može zahvatiti dijelove Balkana tako da "srpski svet" postane - "ruski svet". Ta paradigma nacionalnog ili primordijalnog otvara na kraju staro evropsko pitanje - koji principi, zapravo, vladaju Evropskim geopolitičkim prostorom ako to nisu načela demokratije ili ljudskih prava? Koje teorijske postavke, zapravo, dominiraju Evropom ako to nisu liberalne teorije "ekonomske međuzavisnosti", "kolektivne sigurnosti" ili "zajedničkih institucija"? 

Šta nismo čuli na saslušanju u Senatu?

U Evropi omraženi princip "sfera uticaja" nije moguće dopustiti samo Srbiji, Hrvatskoj ili Albaniji. Plemensku logiku primordijalnog, također, nije moguće izolirati samo na prostoru Balkana. Sklonost suverenističkim politikama sugeriše logikom političkog realizma pojavu novog anarhičnog poretka u cijeloj Evropi s više međusobno suprotstavljenih polova koji održavaju mir samo politikom balansa sile. Bila bi to ozbiljna pukotina unutar euroatlaskog poretka koja bi dokrajčila američko vodstvo na ovim prostorima. 

Novi američki "softver" za Balkan, pod pretpostavkom da je tačan, nije mnogo ni dosljedan. Kako je moguće da američka administracija troši stotine milijardi dolara u borbi protiv "sfere uticaja" na istoku Evrope, a dopušta "sfere uticaja" na Balkanu? Kako je moguće da SAD rekonstruiše dominaciju Srbije, Hrvatske ili Albanije na Balkanu nauštrb učinkovitosti evropskih ili euroatlantskih institucija ili normativnih narativa. Ako je američki interes konsolidacija „euroatlantskog svijeta," a sa dolaskom predsjednika Bidena očigledno da jeste, onda nije u interesu Amerike guranje Evrope u sfere interesa.   

Novi američki "softver" za Balkan, pod pretpostavkom, dakle, da je tačan, ima ugrađene sistemske greške. Takav američki "softver" bi balkanizirao Evropu, uveo evropski prostor u opću anarhiju, razgradio poredak koji se pokušava očuvati. Nisam siguran da je to u interesu Sjedinjenih Američkih Država. Pogotovo u vrijeme kada je stvarna prijetnja za SAD, u percepciji američkog establishmenta, na Dalekom istoku. Tamo rat još nije ni počeo, a Amerika sebi puca u oba koljena na Balkanu!? 

Ako ovaj scenarij čitatelju nalikuje na nevjerovatnu fantaziju, tim gore jer ništa realnije nismo mogli ni zamisliti.

O autoru

Prof. dr. Emir Hadžikadunić je doktorirao u oblasti međunarodnih odnosa, magistrirao Ljudska prava i demokratiju u okviru regionalnog interdisciplinarnog programa Univerziteta u Sarajevu/ Univerziteta u Bolonji, a diplomirao je Komunikologiju na Međunarodnom islamskom univerzitetu u Kuala Lumpuru. Napisao knjige Od Dejtona do Brisela (2005) i Zašto Iran (2013). Obnašao dužnost ambasadora BiH u Iranu i Maleziji. Angažiran je na SSST-u.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.