Ja mislim / Dino Mustafić: Sve što se dešava samo je remake nečega iz prošlosti

19. 10. 2021. u 21:35:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 0

Rat sve sruši, izbriše sve civilizacijske atribute preko noći, gotovo odjednom. Sa takvim psihološkim pritiskom koji razvlači pamet i truje naše duše valja živjeti decenijama. Sada, iza svega stoji prijeteći prst Dodika, koji u međuvremenu nikada nije izvadio ruke iz naših džepova kako bi završio pljačku države koju sada ruši.

Piše: Dino Mustafić za Tačno.net

Mi na filmu imamo jednu vrlo zanimljivu kvalifikaciju za filmove koji su snimljeni prije deceniju. Kad kažemo kako film lijepo stari, to znači da ga nije pregazilo vrijeme. I dalje je aktuelan i korespondira sa sadašnjicom. Uvijek se stresem kada mi gledaoci kažu kako je moj film “Remake” vizionarski jer iskazuje generacijski strah od ponovo ispričane i viđene priče, što je i naslov filma. Ušao sam u debitantsko snimanje kao 32-godišnjak sa neutješnim osjećajem da se ništa u BiH ne odvija linearno i razvojno, već kružno i ponavljajuće. Otuda, sve što se dešava samo je remake nečega iz prošlosti.

Osamnaest je godina od svjetske premijere i projekcije filma “Remake” u Rotterdamu kojeg sam snimio po istinitoj priči mog prijatelja i pisca Zlatka Topčića i njegovog oca Zaima. Njihova sudbina je samo jedna u nizu transgeneracijskih trauma koju proživljavaju svi Bosanci i Hercegovci. Kraj filma je snimljen kao scenarističko/rediteljska intervencija u priči; nakon povratka u rat iz pariškog egzila u Sarajevo, pri napadu na srpski bunker, glavni junak filma Tarik naleti na svog predratnog prijatelja Miru. Sada srpski borac, s druge strane fikcije predratnoga prijateljstva, Miro izvlači osigurač iz bombe signalizirajući prstima domaći film i obojica ginu. Često sam bio napadan od svojih prijatelja kako je takav kraj filma defetistički i ne ostavlja nadu. S tim sam se osjećajem tada, kao i sada, intenzivno borio i nisam se mogao oduprijeti. Još je njemački pisac Remark pisao kako rat ubija i one koji misle da su ga preživjeli. Većina moje raje boluje od PTSP-a, i sam se liječim tako što ne želim to priznati. Od svih ratnih iskustava najgora je neizvjesnost i nemoć, čekanje da se ostvare nečije prijetnje. Zato i rijetko govorim o ratu u bilo kojem društvu, neugodno mi je, znam da me mnogi ne razumiju, mada me je to iskustvo trajno obilježilo kao čovjeka i umjetnika. Ponekad osvijestim ratnu traumu kroz pojedini izrežiran prizor kada postavljam neku scenu u teatru.

Jedan od mojih najvećih strahova jeste mogućnost izbijanja novog rata. Uvjerio sam se kako za početak rata nije potrebno dvoje, jer uvijek postoje ljudi koji će ratovati, čak i ako je većina protiv toga. U BiH je 90-ih rat uvezen, prelio se iz srpsko-hrvatskog sukoba kao cunami ljudske nesreće koji je moje sunarodnjake raselio, učinio gladnim i ostavljenim od svih. Shvatio sam da nasilje i smrt mogu postati moja svakodnevnica svake sekunde. Rat sve sruši, izbriše sve civilizacijske atribute preko noći, gotovo odjednom. Sa takvim psihološkim pritiskom koji razvlači pamet i truje naše duše valja živjeti decenijama. Sada, iza svega stoji prijeteći prst Dodika, koji u međuvremenu nikada nije izvadio ruke iz naših džepova kako bi završio pljačku države koju sada ruši. Kada se objektivno i racionalno sklopi slika budućih događaja na osnovu poznatih parametara, s našim istorijskim iskustvom, onda su zaista male mogućnosti da izbjegnemo nove nevolje i sukobe.

Oni koji podcjenjuju višegodišnju militarizaciju MUP-a RS i nijemo gledaju srpsko-hrvatsku koordinaciju oko jedinog pitanja na svijetu o kojem se slažu (još od vremena Cvetković-Maček, pa do Tuđman-Milošević), ili nisu izvukli istorijske pouke iz genocida i UZP-a ili ne žele da čuju zlokobne rečenice koje najavljuju opet krvavi pir. Pišem ovu kolumnu užasnut nad ovim riječima i mislima, sve se u meni opire i niko sretniji od mene ako pišem paranoične gluposti, ali sam na svojoj koži osjetio, kao i moji sunarodnjaci, da nema milosti za slabog. A to ne smijemo biti drugi put u samo trideset godina. Budemo li slabi i naivni, sve će se ponoviti u još gorem izdanju, jer ako su one bestijalnosti učinili ljudi odgajani na titoizmu i „bratstvu i jedinstvu“, šta su sve spremni učiniti “novi klinci” koji kliču ratnim zločincima.

Ono što se naziva tzv. „međunarodna zajednica“ bi zbog sebe, ne zbog nas, trebala izolovati i sankcionisati hitno Dodika i njegove SNSD-ovce. Odavno je jasno da bez civilizacijskog reda ovdje ne može biti trajnog mira, jer negirati pravosnažne presude za genocid i UZP koje je donio Međunarodni sud u Hagu osnovan od UN-a, jeste neviđeni barbarizam u 21. stoljeću. Zapravo, bez zavaravanja, sve se ovdje može srediti brzo, ako se oni koji se izdaju za saveznike i prijatelje BiH žele zauzeti i aktivirati. Dubinska analiza unutrašnje disharmonije BiH nedvosmisleno navodi samo na jedan zaključak: zemlja nema evropsku perspektivu ukoliko SAD i EU ne završe započeti posao.

Međutim, Evropa opet pravi stratešku pogrešku kao 90-ih po pitanju BiH i cjelokupnog Zapadnog Balkana. Ako EU osigura dalje integracije i napredak u različitim sektorima, onda se ni Zapadni Balkan neće dezintegrisati. Ukoliko pak populizam, nacionalizam i ultradesničarska politika odnosi prevagu širom starog kontinenta, onda je jasno zašto Dodik baš sada iskušava međunarodni faktor u BiH za “pipkanje” na terenu. Evropa zatrpana svojim brigama ne pokazuje ni obrise strategije kako zaustaviti secesionizam kojeg otvoreno i antidejtonski najavljuje. Možda se istorija i ne ponavlja, ali se ponekad rimuje i ovdje se jasno vidi rima između Karadžićeve politike i Dodikovog htijenja, između Miloševićevog hegemonizma i Vučićevog “srpskog sveta”.

Početak otrežnjenja i mudrosti je priznanje koliko je situacija opasna, što, čini mi se, i međunarodna diplomatija uviđa. To podrazumijeva izuzetnu stratešku jasnoću. Doduše, mnogi visoki zvaničnici naglašavaju kako su EU i NATO “crvene linije” očuvanje mira u BiH; vidjećemo da li će se toga pridržavati – u čemu Evropa nije bila baš mnogo uspješna u posljednjih 30 godina. Kako god, da li će biti rata zavisi ponešto i od nas samih. Ukoliko hitno ne pokažemo institucionalni kapacitet države, civilni i medijski pokret otpora nacionalističkom huškaču Dodiku, biće teško zaustaviti destruktivno zlo koje je pokrenuo.

Zbog toga i pišem ovu kolumnu da bi prije svega mnogi mladi i oni koji su odrasli u uslovima mira bili svjesni koliko je situacija kritična, koji su rizici i opasnosti po BiH, kako iznutra tako i spolja, da moraju nastojati nešto učiniti. Vjerujem da budućnost i mir ove zemlje nije zapisana u zvijezdama, već u nama, ljudima koji se moraju pokrenuti u nešto što nas vodi do mira, do mogućnosti da sve naše konflikte rješavamo na način koji će doprinijeti izgradnji jednog boljeg i pravednijeg društva.


Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacija za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

KOMENTARI (2)