Dino Mustafić: Fašizam na našoj adresi

Piše: Dino Mustafić

Mnogo smo puta čuli i vidjeli u našem javnom prostoru kako se otvoreno podržava vulgarni nacionalizam i veličaju fašističke ideje. Vjerovatno ohrabren nedavnim grafitom na jednoj sarajevskoj zgradi koji je glasio "Srbe na vrbe", predsjednik Federacije Živko Budimir procjenjuje da je došao pravi tajming za koncert deklariranog nacionaliste Marka Perkovića Thompsona u Sarajevu. Svačije je pravo da ima svoj muzički odabir i senzibilitet, jer i to govori o njemu samome, ali kada visoko pozicionirani funkcioner u ovoj zemlji ustvrdi kako ne vidi ništa problematično u sadržaju pjesama i stilu pomenutog turbo-kič ustaštva onda je to skandalozno, sramotno i mizerno. U kič društvu politika više nije javna adresa ozbiljne rasprave šta je dobro i potrebno našem društvu, kako se to može ostvariti. Mi smo takvih rasprava lišeni već decenijama, izgubili smo povjerenje u institucije u kojima sjede šarlatani i demagozi vođeni populističkim instinktom održanja na vlasti, jer kontekst u kojem oni vladaju je društvo poharano krizama koje, nažalost, nije ništa naučilo iz lekcija polovine i kraja dvadesetog stoljeća

.

U svojoj knjizi "Anatomija fašizma" ugledni povjesničar Robert O. Paxton nas upozorava da u 21. stoljeću nijedan fašist neće prisvojiti naslov "fašist", jer fašiste djelomice prepoznajemo po onome što oni govore; svakako važno je i kako djeluju. Taj novi, remodulirani fašizam niče u nedostatku političkih ideja i nepoznavanju univerzalnih vrijednosti, pa tako uzima oblik i boju svog vremena i kulture. A mi živimo u kulturi poricanja i laži, opravdavanja zla koje je činjeno drugima u ime nacionalnih prava, interesa i zaštite. Govoreći moralno, pa čak i politički, naša ravnodušnost i naviknutost na pojavu fašizma je opasna za budućnost. Zato se mora otvoreno reći da je izjava Živka Budimira i partija iz koje on dolazi (Hrvatska stranka prava), a koja ima pozitivan stav prema zločinačkom i kvinsliškom ustaškom pokretu iz Drugog svjetskog rata, prototip današnjeg fašizma. Danas je to jedna od vladajućih stranaka u Federaciji.

Nažalost, predsjednik Federacije je samo jedan u nizu galerijskih likova bh. političara koji liče na fantome, duhove prošlosti kojima želimo vidjeti kraj, ali oni se kao smrtonosni virus začas preoblikuju tvoreći nove i nepredvidive kombinacije, nove složenice vladanja i političkih koaliranja. U Bosni i Hercegovini je danas teško reći šta je lijevo, a šta desno, što politiku dovodi do kraja smisla i ne ostavlja nikakav prostor za alternativu. Za taj fašizam koji se rodio pod našim prozorima, koji se ispisuje na zgradama i grobljima, spomenicima antifašizma i kome se navijački skandira na stadionima, odgovorni smo svi, pojedinačno i kolektivno. To je rezultat duhovne praznine, izgubljene političke vizije ideja i ideala, oportune akademske zajednice, kriminogene poslovne elite, segregacijskog školskog sistema, politički kontroliranih medija.

Duboko utonuvši u rezignaciju naše društvo je iscrpljeno politikom propalih projekata, pregovora i dogovora, najavljenih predizbornih reformi kao snagom demokratskog i privrednog razvoja. Međutim, umor i zasićenost politikom ne mogu biti izgovor za gubitak građanskog identiteta, pretvaranje u pokornog glasača, "čovjeka mase" koji nema sposobnost da prepozna život kao dobrotu, istinu, ljepotu, pravdu i saosjećanje.

Ako na to pristanemo to znači da se fašizam opet nastanio na našoj adresi ili možda nije nikada ni otišao?