Dugo tu našu malu razigranu prijateljicu nešto u školi muči

Piše: Damir Dvorniković za Radiosarajevo.ba

Dotrčala cura iz dječije sobe gdje se igrala s našom mlađom kćerkom. Nisu se još nijednom posvađale, sve je potaman, ali kako curi voda iz slavine, teku riječi, a s njima i teret s duše. Istu noć mi se i starija kćerka sa silnom tugom u očima povjerila. Jako, jako joj je žao zbog stvari koje je čula od svoje zlatokose haverice. I koje ju strašno tište.

Dugo tu našu malu, divnu razigranu „vješticu“ nešto u školi muči. Nije matematika, ma dobro, mrvicu i ona, ali od matematike ne boli glava, ni stomak, ne kapaju ni suze. Ružne riječi, vrijeđanje, to je ono što nju boli. Traje to već dugo. Svaki razred, pa tako i ovaj, u jednoj dobrinjskoj osnovnoj školi, krije svoje tajne. Jutro je dobro, ali ko zna šta će donijeti nastavak dana.

Elem, jedan dječak ju je još davno uzeo „na zub“. Grubosti, uvrede, udarci. Na roditeljskim sastancima klasika. Krene to uobičajenim isprikama razrednice, pa djeca su mala, te možda je to slučajno, pa možda je ona njega isprovocirala nekom riječju ili drukčijim „tehnikama“ disanja? Krivo je društvo, možda i položaj zvijezda i sunca. I mjeseca, naravno. Pedagog(ica) i direktor(ica) još uvijek ne proviruju iz svojih kancelarija.

„Halali, brate“, riječi su oca nasilnog momka koje je uputio našem prijatelju kad je on probao riješiti situaciju razgovorom. „Ja ga namaram, al' ne pije vode, šte ćeš? Popustit će ga nekad“. . . I popusti ga (vrlo) kratko, do sljedeće ružne epizode. Ako taj momčić danas ne sluša i ne poštuje nikog,  šta li će mu tek biti u glavi za nekoliko godina? Tražio je on uvijek nekoga koga će maltretirati, nesumnjivo će i ubuduće. Brzo se sila osladi svakome. Valjda je „čovjek“, kad je već u trećem osnovne, vidio da može psovati učiteljici, a da mu se ni dlaka na glavi ne zanjiše, pomislio da je nezaustavljiv. Okupio nekoliko sličnih oko sebe i ufurao se da je kralj školskih klupa. Da ne bude zabune, naša mala haverica je vrlo čvrsta i izdržljiva. Požalila se svojim roditeljima samo nekoliko puta, a da se nasilje, verbalno i fizičko događa češće, doznali su naši prijatelji preko njenih drugarica. Djevojčice nisu mogle šutjeti o nepravdi pa su ispričale sve o razrednom nasilniku i svemu što njihova sitna prijateljica s tako snažnim duhom trpi već dugo, dugo. Prolaze tromjesečja, polugodišta, dijele se knjižice na kraju godine. . . 

Glas razrednice dok razgovara s roditeljima je i dalje sabran, staložen, tih. I bezidejan. Totalno. Ne može ona dokučiti dubinu patnje, ipak svi probleme osjetimo tek kad nas dotaknu. Ali želi da se ovo nekako riješi. Možda ne zna kako, možda ne može, možda oboje. Ali voljela bi svakako da s informativnih i roditeljskih sastanaka odlazi kući opuštenija, pa problemi su svuda oko nas. Najvažnije je da na papiru piše da je razred primjeran i uspješan, a program savladan, razmišlja ona kao i dobar dio njenih kolegica i kolega. Davno je već obećala da će o svemu informirati „više instance“.

Ali za viši nivo maltretiranja se pobrinuo „progonitelj“. Kumuju tome i viši nivoi tehnologije. Zuje prijetnje i uvrede preko poruka na mobitelu, viber grupa. Zlo je uvijek kreativno, pa tako mali nasilnik uključuje i povodljivog druga sličnog sebi, ne bi li dodatno zagorčao život curici čiji je jedini grijeh što ide u razred s njima dvojicom. A taj se mini „gang“ u međuvremenu i proširio. U životu sve nas, znamo, čekaju razna iskušenja, ali zar nije nepravda da ovaj mali djevojčurak što tek u peti razred ide, mora iz dana u dan trpjeti te silne pasjaluke. I opet, uprkos svemu, cura je navečer vedra i nasmijana. Ali ne smijem pogađati šta se u toj glavici vrti s primicanjem jutra, kad je polazak u školu sve bliži.

Lako je pametovati, pa smo i mi tako sugerirali prijateljima da im je direktorica jedina instanca, jer očito razrednica i pedagogica nisu od koristi. Nemoćne su. Pominjao sam im iskustvo mog druga čije dijete ide u jednu srednju školu. Kada su se u jednom momentu MUP i Ministarstvo za obrazovanje činili kao jedine svijetle tačke u mračnom tunelu nerazumijevanja, tek tad je direktor škole skočio na noge lagane, ušetao u razred i zaprijetio i razrednici i tlačiteljima. Od tog časa je situacija pod kontrolom, što bi mediji rekli. Izlaz je uvijek i u promjeni škole. Ali kakvo je to društvo gdje se fini ljudi moraju povlačiti, ustuknuti i prebacivati dijete u drugu školu, nadajući se nečem boljem, a nasilnici iz (vrlo često) porodica u kojima se sila i kabadahijski maniri još i forsiraju kao vrlina, mogu nesputano uživati u svom statusu. I traže novu potencijalnu žrtvu za teroriziranje. Da, naše društvo je to. Naša, ne baš svijetla zajednica. Najradije bih i vama podijelio broj telefona direktorice i razrednice, pa da ih svi zovete, ali nije primjereno. Zatalasat će im se kafa u fildžanu. I zato svi trpimo. A oni što se neprimjereno ponašaju profitiraju. I divljaju.

Imali smo sreću da su roditelji djece s kojima nam kćerke idu svaka u svoj razred, još od početka školovanja uvijek bili za razgovor, tako da se većina potencijalno napetih situacija rješavala u hodu. I to je u biti ključ svega. Ako roditelji ne sarađuju međusobno, sve je mnogo teže. Vratimo se našoj maloj drugarici, prije nekoliko dana je opet sve eskaliralo na času tjelesnog. Nekako je to čas idealan za prikrivene pakosne naume. Tlačitelj i njegov haver u standardnom izdanju. Čak i dodatno motivirani. I Šizika uplakana dođe kući. Tu je mom prijatelju pukao film. Nije čekao da mu se supruga vrati s posla. Pravac škola. Ovaj put je i pedagogica našla za „shodno“ da se uprizori i prozbori koju. Umjereno obećavajućem i povoljnijem raspletu je kumovalo i prisustvo nastavnika tjelesnog, a kad normalan čovjek posvjedoči o dešavanjima, to ima svoju težinu. Sve je lakše. Dobijete razlog za optimizam i stvari se, barem na tren, čine boljim. Pa i raspust je vrlo blizu. A šta će stvarno biti. . .  ?

U međuvremenu, na Dobrinji novi dan sviće i vrlo brzo će zazvoniti za prvi čas.