"Pišem ti tata, zato što se opraštam s tobom... Tvoj sin, Elma."

Umro si prije 11 godina. Jučer sam ti bila na mezaru. Mezar je uredan i čist. Ipak, djeluje mi jako malen… Plakala sam. Znaš da jesam. Od tebe sam nasljedila osjećajnost.

Piše: Elma Smajlović

Mama ti je dobro, iako, čini mi se, sprema se da legne pored tebe u onaj mezar što je dala da joj se pripremi. Gledala je fotografije kada smo došli. I ona je plakala. Vidim sada da je to taj isti gen. Suzni gen.

Tata, ja sam dobro. U svijetu je haos.

Ustvari, nisam baš najbolje.

U julu punim četrdesetu. Sabiram se i oduzimam. Šta sam uradila? Šta nisam? Osjećam da me je mladost napustila. To znam zato što je nestala naivnost i vjera. S njima je nestala i radost. Sada znam zašto se slaže mladost sa ludost, a isto tako što bi neki mjenjali starost za mladost…Bolja je zaluđenost, ranjavanje, vjera i padovi, brodolomi i srcolomi od neimanja svega toga. U svakom slučaju je bolje živjeti naivno nego mudro gledati pokušaje prevare i manipulacije i mudro odbijati svako evenutalno ranjavanje. Sve sam ih, tata, prozrjela i sasjekla u korjenju. Sve sam otjerala. Ogradila sam se. Zato što sam mudra.

Ostala sam sama.

Uspavljuje me xanax. Sanjam noćne more. Radim. Onda idem kući. U kući sjedim.

Unučad su ti divna. Saida znaš i sve je ono šta si mislio da će biti. Jako liči na tebe. Ustvari, najviše liči na tvog oca. Saru ne znaš. Sara je sve ono što niko nije ni sanjao da može biti. Niko se nije smatrao toliko sretnim da ima nju. Bože, kako je divna! Vas dvoje bi bili tandem snova! Eto, vidiš, ne mogu te zaobići djevojčice…

Možda bi ti najviše volio da ti pričam šta ima novo u politici. Sjećam se da smo jedino o tome i razgovorali kada bi pričali nas dvoje. Oslovljavao si me sa sine. Ja sam sebi govorila da su to neke šifrirane poruke iza kojih se krije nešto više, ljepše, neka naša posebna povezanost. Ja sam i onda vidjela i ne znam kako ti nisi, da je bavljenje politikom totalno gubljenje vremena. Tata, moram ti reći. Politika ne postoji. Postoje ljudi koji od svega prave politiku. To je stvar evolucije. Ništa drugo. Jednoga će dana čovjek toliko evoluirati da mu neće biti potrebno da ima mišljenje. Mišljenje koje drugom nameće. Još smo primitivni i stalo nam je do naših mišljenja toliko da smo i dalje u stanju da ubijemo. I ubijamo se. Planeta ludi, krvari i svi su u pravu. Sebi, u svojim glavama svi zastupaju svoje pravedne ili opravdane ciljeve. Mišljenja, mišljenja…Puni smo svojih mišljenja. Muka mi je od mišljenja. Muka mi je i od svojih vlastitih mišljenja. Volim kada ne mislim. Žao mi je samo što više ne osjećam. Osim možda tuge. Jako sam tužna u zadnje vrijeme iako djeluje kao generalna pojava.

Našla sam tvoju sliku u kredencu . Ponijela sam je sa sobom. Uvijek kada dođem kod tvoje mame u Čapljinu, hodam po kući tražeći tebe. Nesvjesno. Tražim neke tvoje stvari, sitnice, bilo šta. Redovno kradem knjige iz one vitrine s knjigama. Znam da je većina onih knjiga bila tvoja lektira iz srednje škole. Te su mi posebno drage. To je nešto iz tvog života kada nije bilo mene. Kako je to čudno. Postojao si i prije mene, a tek poslije si dobio nekoga u životu ko te toliko voli bez da si se uopšte trudio za tu ljubav. Nedostaješ mi, Hasane. Jako.

Ipak, draže mi je da si umro prije, nego poslije. Prije jedanaest godina sam bila mlada i spremna na takvu bol. Tijelo je to moglo podnijeti.

Mama, tvoja žena, mi je rekla kako te je sanjala. Ostavio si nam poruku u kojoj je pisalo da nas sve tri voliš. Ona kaže da si sada živ, da bi te uzela sebi, iako ste se razveli, jer kako kaže, imali bi sada čemu da se skupa radujete. Unučadima. Imaš ih ukupno četvero. Erna je rodila dva divna sina. Svašta si propustio.

Pišem ti tata, zato što se opraštam s tobom. Sve ono što nismo proživjeli skupa, prošla sam svakako sama. Stvar je u tome što si mi nedostajao i kada si bio živ. Tebe nikad nije bilo. Sve sam ti oprostila. Nemoj misliti da nisam. Oprostila sam ti sloj po sloj svoga bića koje je nastalo u okolnostima u kojima je raslo. Ne krivim te. Samo se opraštam. Od svoje svake uslovljenosti, ograničenja, pogrešnih poimanja ljudi i okolnosti. Vidi, ja nisam rođena za velike stvari kao što ste mi ponekad govorili, svi vi koji niste imali vremena za mene, pa ste s tim riječima tješili i sebe i mene. To je sasvim u redu. Svar je u tome što sam bila dovoljna onakva kakva jesam. Sada to znam. Pokušavam da to i sama prihvatim. Bit ću ja dobro. Iako sada nisam. Moram da idem, a tebe puštam da odeš. Moram da živim najbolje što mogu i umijem. Izvini što sam te ovoliko zadržala. Ja teško puštam. Puno te volim i uvijek ću te voljeti.

Tvoj sin, Elma.