Ne propustite djetinjstvo svoje djece

Radiosarajevo.ba
Ne propustite djetinjstvo svoje djece
Neki dan sjedim u omiljenom eklektičnom lokalu. Po običaju, čitam knjigu i uživam u suncu. Između gusto otkucanih redova na hartiji krajičkom oka primijetim da se lokalu približava mladi otac. Jednom rukom gura kolica, drugom drži starijeg za ruku.

Piše: Sanda Mešinović za Lolamagazin

Smijem se samoj sebi jer sam na tren pomislila: “Garant mu je supruga rekla da želi malo da se odmori ili da sredi kuću”.

“Ma, šta ti je, Sanda, vidiš da se stvari mijenjaju. Čovjek je odlučio provesti svojih pet minuta kao otac, hranitelj, snaga i energija sa djecom, bez da mu iko kaže”, osjetim veselje sa druge strane.

Koji god da je razlog, lijep je prizor, pomislih.

I tako, dok se ja polako vraćam knjizi, u glavi mi veselje traje i dalje, jer kontam, idu stvari na bolje, nešto se mijenja. Ovi današnji muškarci smiju biti drugačiji, emotivniji, hrabriji, pa me radost uhvati.

Ali, avaj.

Kratkog daha bi moje radovanje, jer, onog momenta kada su se smjestili, tata dobio kafu i zapalio cigaretu, a stariji mališa svoj sok i nezdrave grickalice, idila je prestala.

Dijete je sjedilo na stolici, potpuno mirno i jelo svoj smoki.

Tata je sjedio potpuno mirno i skrolao svoj telefon.

Između njih su vladali tišina i muk.

Pola sata.

Pola sata sam i ja krišom, praveći se da i dalje čitam knjigu, posmatrala u nevjerici.

Da li će progovoriti?

“Molim te, molim te, neka progovore”, čujem sebe kako navijam.

Ništa.

“Ma daaaj, pliz, nemoj da me razočaraš ponovo, pa neka progovore”, navijam, bodrim u sebi, sve u nadi da se varam.

“Obrati pažnju na dijete, čovječe, eno mu cupka desna noga, ne može da sjedi mirno.”

Osjetim da mališa traži interkaciju, komunikaciju i očevo prisustvo, jer stalno i uporno vraća pogled na svog oca. Svog Boga. Nožice sve brže plešu ispod stola, ruke šuškaju kesicom smokija sve jače. Oči uporno traže kontakt, a sva neizrečena pitanja – tatine odgovore.

“E, je*i ga”, ote mi se.

Nakon nekoliko minuta vidim da od moje želje i borbe za njihovim spajanjem nema ništa. Osjetim da me preplavljuju ogromna, skoro davljenička tuga i razočarenje koje ulazi u svaku poru. I pomislim, ta diskonekcija će zauvijek ostati između njih ma koliko se kasnije roditelji trudili da poprave razbijeni most.

Jer upravo u ovom najbitnijem trenutku dok se sve slaže i formira, u tih najbitnijih sedam godina našeg života, ukoliko se konekcija prekine, ostaje zauvijek rupa. U srcu i duši.

Nisam više mogla izdržati pa sam platila svoj čaj od jasmina, ustala i odlučila da prošetam. U tom momentu, između svakog koraka, počela sam da gledam ljude.  I vidjela nešto zbog čega nisam ljuta, već uporno tužna.

Čovječe.

Odosmo do đavola.

Ne grlimo se više, ne razgovaramo iskreno, ne povezujemo se na nekom dubljem nivou razumijevanja. I skužim da je sve to zbog krivo nasađenih uloga oca i majke, pokidanih veza i odnosa, upravo ovakvih situacija kojima sam u omiljenom lokalu svjedočila. Prećutanih rečenica. Manjka grljenja dok smo djeca.

Da se ne lažemo, i u naše vrijeme očevi su dolazili kući i poslije ručka sjedali pred TV-om da malo odmore. I mi tada, kao ni ova djeca danas, nismo oca uznemiravli. Glava kuće je morala predahnuti.

To što ste dobili keca pa se loše osjećali nakon toga, ili što vas je Nikola tukao poslije škole, to neka sačeka. Otac ima preča posla. Ili majka, situacije su iste.

I onda se ta nedostajuća ljubav kompenzovala sa milion kupljenih bespotrebnih stvari, novim patikama, danas tabletima ili telefonima. Pretvarala se ljubav u stvari i onda i sada. Jer znaju roditelji kada su krivi i kada useru. Zna podsvijest, pa se izvlači skretanjem pažnje na materijalno.

Mada, čini mi se da je nekada bilo mnogo manje. Da su ostajali fragmenti emocija, bliskosti i, ako ništa, nekog poštovanja, autoriteta, smisla, kućnog odgoja. Lijepih manira iz ljubavi. Ili su barem moji bili takvi.

I zašto se onda čudimo što djeca danas ne znaju reći “dobar dan” ili “doviđenja”, što se ne znaju izraziti riječima, već idu okolo i razbijaju tek postavljene kante za smeće. Lome drveće.

Skreću pažnju na sebe da bi ih neko primijetio.

Taj neko su otac ili majka.

I da vam kažem, da slučajno niste kivili djecu.

Djeca nikada nisu kriva, oni su vaši najvjerniji učenici.

Vi ste izabrali da vam nedostaje vremena, novaca ili energije. Vi MISLITE da morate jurcati na 1.000 strana, odgovarati na Viber poruke odmah i poturati djetetu nove cipele ili automobil. Obezbijediti mu baš taj fakultet i to dvadeset godina unaprijed, samo je vaš suludi plan. Dijete to možda na kraju neće ni htjeti.

Ne, ne morate vi ništa drugo raditi, osim biti učitelj svojoj djeci.

I da vam kažem, odrasle ste osobe i preuzmite odgovornost za svoje postupke. Ne planirajte nešto što se možda neće ni desiti, dok propuštate sve ono što se dešava sada i ovdje. I nemojte se pravdati da vas nisu naučili, jer možda i nisu, ali vi učite sebe. Budite bolji sebi, da biste bili bolji njima.

Sve što trebate je da se SJETITE.

Da i na vas ponekad nisu obraćali pažnju. Da ste često progutali svoje riječi, snove i maštanja. I da je u ponekom od vas ostala rupa u srcu i duši.

I zato vas molim da ne ponavljate istu grešku. Ugasite TV, ostavite telefon i brige sa strane. Molim vas ne propuštajte osmijehe, male muke i brige, samo zato jer je neko propustio vaše. Gledajte se često u oči sa djecom i grlite do iznemoglosti. Čitajte im, pjevajte, slažite kockice, radite sve ono što rade i oni ponekad.

I nemojte bježati.

Jer vrijeme kada prođe, uzalud je.

U svoj toj jurnjavi nećete stići biti ONA majka ili ONAJ otac…  Kakve ste i sami željeli imati kao dijete.

 

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Povezano

/ Najnovije