Dino Konaković: Kako je nastala Armija RBiH na Soukbunaru

Proteklih dana, svjedočili smo brojnim prisjećanjima na ove dane, a jedno od njih objavio je i premijer Kantona Sarajevo Elmedin Konaković na društvenim mrežama.

Konaković je opisao kako je nastajala Armija RBiH na Soukbunaru, sarajevskom naselju, a njegov status objavljujemo u cjelosti:

"Otišli smo na Jevrejsko groblje jer smo čuli da je tamo rezervni sastav policije formirao liniju odbrane i da već duže od 24 sata ti ljudi nisu spavali. Bile su to naše komšije, ljudi koje dobro poznajemo. Mi smo bili ekipa koja je odrasla zajedno, u dvije paralelne ulice, zvali smo ih Gornja i Donja. U našoj mahali, Soukbunaru.

Otišlo je nas nekoliko iz te ekipe. Nijedan od nas, nikad u životu nije dotakao oružje. Došli smo do linije na kojoj su naše starije komšije branile mahalu od znatno nadmoćnijeg agresora.

Puni samopouzdanja ponudili smo da ih zamijenimo na straži. Roditeljima naravno nismo rekli gdje idemo. U toj našoj ekipi je samo Admir bio punoljetan, on je imao tog aprila 19, nas nekoliko ostalih, niko još 18.

Prvi sam put u životu dotakao automatsku pušku.

Vava i ja smo zauzeli jednu poziciju, ostali su se rasporedili duž zida uz samo groblje.

Umorni policajci sklonili su se u kuću pored, da malo odspavaju.

Nismo bili ni pola sata na straži, počeli su pucati s druge strane groblja. Taj zvuk rafala i zujanje metaka postao je dio života jedne mahalske ekipe dječaka koji su četiri najbolje godine svog života proveli na obroncima svojih mahala, braneći svoje kuće, roditelje, sestre.

Admir je imao 19, Sapko, Vava, Enes-Kenga, Muamer, Hadis, Puška i ja nismo imali ni 18.

Iz te naše ekipe samo Vava, Vahidin Suljević nije dočekao kraj rata, Poginuo je, rahmet mu duši. Jedan veseli dječak, uvijek pun energije, nasmijan, šaljiv. Jedan od nekoliko hiljada dječaka koji su svoju mladost i živote utkali u temelje jedine nam domovine. U te naše dvije ulice, skoro svaka kuća ima šehida.

Sjećam se da je Vava odmah zapucao nazad, dali su nam automatske puške. Pucao je pojedinačno, nismo tad znali da može rafalno. Ispalio je jedan metak, pa je repetirao pušku i tako izbacivao drugi metak. Nismo znali da puška sama repetira.

Pucnjava nije trajala dugo.

Tu istu noć su se naše starije komšije organizovale, podijelili se u odjeljenja, vodove i čete, i izašli na Debelo Brdo, Zlatiše, Jevrejsko. Mi, naravno, zajedno sa njima.

Skupilo se oružje koje se našlo po kućama i jedan arsenal automata poznatih kao Dobošari.
Ti su Dobošari pucali ako ih malo jače protreseš, nisu valjda radile te kočnice. Municije smo imali malo, oružje samo za one koji su na liniji. U pripremi karte i cigare, a ako zapuca, ekipa iz pripreme je samo mogla navijat' i bodrit' one u rovovima i zaklonima. Na nogama starke, farmerke i jakne za svaki dan, ništa što vojna doktrina nalaže. Sve suprotno od vojne logike i pravila. Al' srca k'o planine, i odlučnost da se brani svoj dom.

Nisu kraj rata dočekali Vava, Sejo, Ibro, Fahro, Enver, Mirso, Nijazija i još mnogo mojih komšija. Lijepi rahmet dušama. Njima smo posebno dužni, njihovim porodicama.

I u susjednim ulicama moje mahale komšije su se organizovale na isti način.

Tako je na mom Soukbunaru nastajala Armija kojoj se divila cijela planeta. Tako je u svim mahalama širom BiH, ulicama, selima, zaseocima, sokacima, nastajala Armija BiH.

Počela sa dječacima koji nisu vidjeli oružje, obučeni u starke i farmerke, završila tako što su ti veliki svjetski igrači zaustavili njen pobjednički pohod u oslobađanju zemlje od agresije.

Sretna ti godišnjica Armijo naša, sretan ti tvoj dan.

Rahmet i slava tvojim najboljim sinovima."