Damir Šagolj: Teheranska noć (2)

Piše: Damir Šagolj

Damir Šagolj: Teheranska noć (1)

KLUPA ZA REZERVNE IGRAČE

Ostatak, a to je tek nekih tridesetak hiljada, bezglavo juri prema bini sklepanoj iznad klupa za rezerve igrače (How charming and appropriate, reći će iskusna Njušin) gdje bi se u dogledno vrijeme trebao pojaviti Mirhusein.

(Ovo mir ispred Huseina je civilna varijanta prefiksa sejed što krasi imena vjerskih službenika čije porijeklo vodi direktno od Poslanika Muhameda. Upravo kao i crni turban nasuprot bijelom, “običnom”)

Dogledno, kao i vrijeme na Istoku uopšte, je rastegljiv pojam. Četrdeset posto da će skup početi u zakazano vrijeme, sto posto da neće – da se sjetimo očevog odgovora kad ga je mali cigo pitao oćemo li na more ove godine! Dobro, nema ljutnje, idemo u međuvremenu snimiti raspoloženje omladine, opipati puls.

Pjesma sa razglasa, skandiranje sa tribina, zeleni detalji i portreti su na sve strane. Atmosfera je na nivou, nema govora, vidi se da su svi zadovoljni. Ali, stari će cinik sa iskustvom primjetiti, nema one energije pa, ako hoćete, i histerije koja je pratila skupove Muhameda Hatamija dok je gazio prema pobjedama.



Sjetiću se, jeste, davno je to bilo, ali su akteri i mjesto radnje isti, prigodnog predizbornog okupljanja na Širudi stadionu davne dviljehiljadeprve. Bubnjar je raspametio ionako zagrijanu omladinu solom od osam minuta a onda se Hatami ukazao visoko uzdignutih ruku. Kada je dozvolio mladoj dami da mu poljubi prsten, što je nenadana i rijetka tjelesna interakcija u Islamskoj republici, tribine su se ozbiljno zaljuljale. Ostatak manifestacije je protekao u plesu i pjesmi a meni u borbi da korektno zabilježim ono što sam mislio da je istorija.

E, ovo je sada malo drugačije. Okupljanja Musavijevih pristalica, kao uostalom i svi javni skupovi, počinju bismilom i završavaju tekbirima. Čisto da bude jasno da se islamskoj varijanti društva nema šta prigovoriti te da se o njoj neće, niti smije raspravljati. Ono što stane u taj okvir je predizborna retorika, nešto obećanja i malo pustog maštanja.

Omladina je poslovično nestrpljiva, hoće odmah i hoće sve. Ali, Musavi nije neki govornik, čovjek je arhitekta i skromni umjetnik, pa vrhunac obraćanja obično prepusti svojoj gospođi. U cvjetnom velu i sa ružom u ruci, pred omladinu onda izađe vjerna pratilja Zehra Rahnavard i diže atmosferu. Iako za sebe kaže da nikada neće skinuti veo, nabacuje ideju o slobodnom izboru a ne nametanju kada je u pitanju način odjevanja. U kombinaciji sa još par teza o ravnopravnosti žena, ova je smjela izjava dovoljna za džumbus u ženskoj hemisferi manifestacije. Što je posebno atraktivno za kolege fotoreportere i unaprijed bilježimo naslovne strane sa lijepim fotografijama.

Ali, ne lezi vraže, danas u Karađu ništa ni od retorike ni od obećanja a ni od vjerne Zehre. Neko je ištekao razglas pa će skronmi megafon pokušati prenijeti poruku. Od toga, naravno, nema ništa pa kandidat za predsjednika pantomimom poručuje omladini da ih neizmjerno voli te da je tehnika zakazala (diverzija!?) šaljući mahanja prema terenu i tribinama.

Opušteno i naoružani iskustvom ulaska, puštamo da dosta razočarane pristalice Musavija iscure sa stadiona a nama se ukaže prilika za još poneki kratki intervju i par “kada dernek utihne” fotografija.

CIPELE ZA MUSAVU

Ništa, sutra je novi dan a on je rezervisan za favorita nešto konzervativnijeg dijela populacije, predsjednika Ahmedinedžada lično.

Iako je plan bio da se podrška dragom predsjedniku ukaže na Azadi (Sloboda) stadionu u njegom punom kapacitetu od sto hiljada ljudi, u zadnji tren i nas i silne autobuse pune pristalica informacija skreće prema Musali.



A Musala je čudo, doduše još uvijek nezavršeno. Zamišljena kao valjda najveće mjesto za molitvu na svijetu, već više od decenije se sprema za dan kada će sa ulica usisati hiljade vjernika. Građevina je u centru grada, skoro pješke mogu stići iz svog skromnog prebivališta, ali nikada nisam niti zavirio iza kapija tog ponosa savremenog Irana.

Evo lijepe prilike za novo masovno iskustvo pa ću prošetati. U svojim omiljenim cipelama, što će se poslije ispostaviti kao greška. Premijere u novosagrađenim objektima obično znače i izvjesne propuste u ogranizaciji, pa ni ovaj događaj nije izuzetak.

Jednostavno, previše uzbuđenih, ali ozbiljno uzbuđenih, ljudi na jednom mjestu. A organizacija tanka i potpuno neprilagođena enegriji koju pristalice gospodina predsjednika sa sobom ponosno donose na ovakve skupove.

Zatvoreni (zašto ne napolju?) prostor za molitvu se, i po horizontali ali i vertikali, puni u rekordnom vremenu. Već nakon par prikladnih ilahija u izvođenju lokalne mega zvijezde tog žanra, imamo i prve žrtve. Na ogradu što dijeli masu ljudi od bine na koju se treba popeti Ahmedinedžad i ispod koje smo se mi skrvčili, su pritisnuti oni najambiciozniji. Uprkos pokušajima da se smiri talasanje, neki od njih bukvalno gube svijest pa ih, po starom rokerskom običaju, masa na rukama nosi prema sigurnoj zoni.

Pjevač, uz starinski naklon, završava repertoar i mirkofona se fata mrki gospodin čija je funkcija smirivanje situacije. Ali, kasno Marko na Musalu stiže, masa se više ne može obuzdati i provaljuju ogradu prema bini. Što je i nama znak da se brže-bolje uspenjemo na galeriju iznad, čisto da sačuvamo živu glavu.

Ali, avaj, gorespomenute cipele ostaju iza mene i preostaje mi samo da ih halalim kao izgubljene u akciji. Bosonog ću, dakle, balansirati na ogradi dok se predsjednik ne ukaže.

Od toga, sve je jasnije i tužnije, ovoga puta nema ništa. Sigurnosni razlozi ili nešto drugo, ali Ahmedinedžada nema da se obrati poklonicima lika i djela. Od totalnog fijaska me spašavaju odlične fotografije sa lica mjesta, slike ljudi koji istinski vjeruju u pobjedu. I, mora se odmah priznati, za razliku od okupljanja izazivača, ovdje emocije pršte na sve strane. Osjeti se da ovi ljudi iskreno vjeruju u “projekat” dok su zeleni (boja Musavijevih pristalica) više raštrkani i zbunjeni u mnoštvu primjedbi koje imaju na svoju sudbinu.

Stari sam ja, ipak, gost predsjedničkih okupljanja pa me ljudi iz obezbjeđenja i bosonogog prepoznaju te nude spas u prikladnim džamijskim papučama. Klapnućemo u slalomu kroz raspar cipele i poderane plakate do kuće i usput snimite još neke odlične fotografije.

OD REVOLUCIJE DO SLOBODE

I tako iz dana u dan, prema petku, danu kada se odlučuje ko je novi predsjednik. Od stadiona do trgova, tabori se utrkuju koliko će ljudi izvesti na ulice. Neposredno prije izbora te se brojke penju na stotine hiljada a oni uzbuđeniji spominju i milione na ulicama. Što bi značilo i najmasovnija okupljanja od Revolucije naovamo. Hmm, teško je procijeniti ali nije daleko od istine.



Posljednjeg dana kampanje široka aleja od Trga Revolucije do samog spomenika na Trgu Slobode je krcata zelenim obilježjima i pokličima za promjene. A to je jako puno, zabrinjavajuće puno ljudi i isto toliko zahtijeva da se ukloni postojeći predsjednik. Raspoložena omadina uglas skandira «baj, baj Ahmedi» i ne sluteći šta im se, na istom mjestu, sprema za par dana.

Pošto je moja, i ne samo moja, loša procjena da će izbori svakako ići u drugi krug, odlučujem na sam dan glasanja ignorisati gužvu oko kandidata i počastiti se odlaskom u sveti grad Kom.

MORE ČADORA U PUSTINJI

A Kom je krasan izbor, barem za kolege sa aparatima i bilježnicama. Sveti grad sa strašnom školom za šitske sveštenike i mauzelejom unuke poslanika Muhameda pun je života. Pun života ali i fotografija ogromnih redova pred glasačkim kutijama u kojima se koprca odgovor na pitanje o pobjedniku.

Sveštenici svečano potkresanih brada, studenti sa urednim turbanima i rijeke crnih čadora ispod kojih vire pasoši spremni za glasanje su odlična ilustracija koliko religija ima uticaja na iransko društvo. Kom je najvažnija vjerska škola u Iranu a sa Nađafom u Iraku se vječito bori za primat kada je u pitanju elitno šitsko učilište. Inače je borba Nađafa i Koma kroz vijekove izuzetno interesantna tema i valjalo bi joj, kad se s obje obale Šat el Araba situacija smiri, posvetiti ozbiljnu reportažu.



Od samog jutra je jasno da su Iranci sa pravom glasa odlučiti uzeti stvar u svoje ruke i izaći u ogromnom broju na glasanje. Redovi pred kutijama su ogromni, vijugaju uz šarene zidove mauzoleja prema ulici ali niko se previše ne sekira. Ne smeta im ni pustinjsko sunce niti dugi redovi, danas je dan izbora i ta se šansa ne propušta.

Ljubomorno slušam na radiju podatke o postocima izlaznosti što će se vinuti i preko osamdeset posto i zamišljam kako bi krasno i korisno bilo kada bi se i u našoj vukojebini narod odlučio uzeti sudbinu u svoje ruke. Ali, bojim se da je odnos koji mi imamo prema svojim životima daleko inferiorniji od ovoga čemu svjedočim.

Na povratku u Teheran, a to je nekih par sati vožnje, uživam u smiraju dana i na radiju slušam vijesti iz glavnog grada i provincija. Pred sami mrak, još su glasališta otvorena, stiže saopštenje iz štaba Musavija u kojem se on već proglašava pobjednikom. I to nam je znak da se zabrinemo.



Zašto Musavi izlazi sa takvim špekulacijama, koji mu je cilj?! Par telefonskih poziva i preslišavanje iskustva sa izbora u sličnim demokratijama i kockice se slažu. Štab glavnog konkurenta smatra da su predsjednikovi ljudi spremni na marifetluke oko štimanja glasanja i saopštenjem pokušava izvršiti pritisak na izborne komisije da obrate pažnju na regularnost.

Istina, i u prošlosti je bilo zamjerki na regularnost ali one nikada nisu bile ovako glasne pa bi ih Savjet čuvara, krovna institucija za određivanje pravilnosti, vrlo brzo proglasio zanemarivim.

TENZIJE NA ULICAMA, GLASINE SE ŠIRE

Ovo je, izgleda, malo ozbiljnija situacija i vijest da je došlo do sukoba u jednom od izbornih štabova u sjevernom Tehranu dodatno diže tenzije. Probijamo se kroz ponovo nenormalnu gužvu, ovaj put na motoru jer autom nema šanse, i svjedočimo neobičnoj a opasnoj situaciji. U jedan od štabova zelenih gdje je, valjda, smješten glavni kompjuteski centar za propagandu, uletjeli su nepoznati naoružani ljudi i napali klince koji tamo rade.

U tili čas se stvorila gungula, masa se okupila i imamo klasičnu filmsku situaciju – ovi drže klince unutra ali ne mogu izaći iz zgrade jer će ih zelena rulja linčovati. Tu su i specijalci, štitovi i pendreci na sve strane ali organizacija je, očekivano, nikakva. Nakon par sati nervoznog pregovaranja, već je mrak, policija se odlučuje da izvede neželjene goste iz zgrade a da ih masa ne napadne.



Uz neviđenu frku ih potrpavaju u auto i jure niz cestu ali jedan ostaje i raja se okomljuje na njega. Ne preostaje mu ništa drugo nego šprint prema glavnoj cesti pa i mi provjeravamo svoju kondiciju. I onda, potpuno neočekivano i za Tehran neubičajeno, prvi pucnji. Neko, ko?, ko?, puca iz pištolja i zbunjena masa odustaje od potjere.

Ovo nikako nije dobar znak, pogledavamo se i zabrinuto odlazimo u neizvjesnu noć.

Evo i prvih zvaničnih rezultata i demanta naših procjena i želja za drugim, referendumskim krugom izbora. Amhedinedžad vodi sa ogromnom prednošću, do nogu je potukao konkurente! Sa nevjericom se sazivamo i provjerama vjesti, ali spiker je neumoljiv – predsjednik je osvojio preko šezdeset posto glasova i tu je kraj priče. Ili bi barem tako trebalo biti.

Prvi znak da ulazimo u burne dana je povećan broj opasnih momaka na motorima i sa pendrecima što špartaju glavnim gradskim ulicama. To su basiđi, dobrovoljačka milicija sa bliskim vezama sa Revolucionarnom gardom. Po potrebi se aktiviraju kao garant striktnoj provedbi zakona, obično onih šerijatskih. Jednom riječju, strah i trepet u gradu.

Glasovi iz provincija se sabiraju ali značajne promjene u rezultatu nema. Ali zato ima u intenzitetu optužbi za neregularnost, silna saopštenja frcaju i stvara se kritična masa nezadovljnih što su spremni izaći na ulice protestvujući protiv, oni tvrde, izborne prevare.

Informacije dolaze sa svih strana, na ovome trgu se okupljaju, u onoj ulici već počinje koškanje sa policijom. Nama se, stranim novinarima naime, iz “resornog” ministarstva preporučuje oprez na ulicama jer situacija, očigledno, izmiče kontroli.



Damir Šagolj: Teheranska noć (3)

radiosarajevo.ba