Bursać: Uz Thompsona urliče pola miliona ljudi, a Jasenovac preko puta opominje tišinom!

"I ne-Thompson nije incident. Nije ni puki proizvod tranzicijskog desničarskog ludila. On nije anomalija. On je pravilo. On je ogledalo. On je sinteza onoga što Hrvatska danas, na žalost, jeste. A još više – on je ono što Evropa u svom desničarskom zanosu, i antimuslimanskoj, antiljevičarskoj i antihistorijskoj ofanzivi – tek postaje."

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba

Zamislite ovo. Ne govorimo o koncertu, ne govorimo o zabavi. Govorimo o ritualu. Thompsonovom. O manifestaciji neoustaške ideologije pod reflektorima, na pozornici od betona, uz zvučnike kroz koje trešti nostalgija za Jasenovcem, za Maksovim mesarima, za "za dom spremni", za tamom koju Evropa pokušava zaboraviti – a Hrvatska oživjeti.

Trending

Istina još uvijek na čekanju: Ključni svjedok želi govoriti o 'crnoj listi' klijenata Epsteina?

Pola miliona ljudi. Pet stotina hiljada. Na hipodromu. U Zagrebu. U glavnom gradu jedne članice Evropske unije. Članice koja će za dvadesetak dana obilježiti Dan ustanka naroda Hrvatske protiv fašizma, ali koja ovih dana zdušno i državnički podržava koncert čovjeka koji je Jasenovac pretvorio u refren.

I ne – Marko Perković Thompson nije incident. Nije ni puki proizvod tranzicijskog desničarskog ludila. On nije anomalija. On je pravilo. On je ogledalo. On je sinteza onoga što Hrvatska danas, na žalost, jeste. A još više – on je ono što Evropa u svom desničarskom zanosu, i antimuslimanskoj, antikomunističkoj i antihistorijskoj ofanzivi – tek postaje.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Thompson nije "desio" – on je planski odgajan

Kažu, Thompson se "desio". Kao da je pala kiša. Ili prošla oluja. Pa ostala blata. A nije. Nije se on desio. On je rezultat. Produkt. Posljedica. Svrha. On je odgojen, njegovan, hranjen. S mukom su mu decenijama zalijevali nacionalistički korijen, da bi sad mogli jesti ustaški plod. Nije on pukao niotkud. On je tridesetogodišnji projekat. I nije sam.

Thompson je škola. Thompson je crkva. Thompson je politika. Thompson je kurikulum i ministarstvo kulture. On je sve ono što su hrvatski sistem i društvo oblikovali kao "domoljublje". I kad uzmete sve te institucije, sve te svećenike, profesore, generalne direktore, predsjednike i premijere – dobijete koncert s pola miliona ljudi. Jer, šta ste drugo očekivali?

"Jasenovac i Gradiška Stara…" – i niko ne trepće

"Jasenovac i Gradiška Stara, to je kuća Maksovih mesara."

Ovo su stihovi. Pjesme. Popularne. Himne. I niko – ama baš niko – iz vlasti, iz tzv. pristojnog dijela društva, iz civilnog sektora, iz opozicije, nije stao i rekao: čekajte, je li to stvarno pjevač koji u svojim pjesmama slavi logore smrti, klanja i genocid? Je li to onaj što je od Staru Gradišku, mjesta monstruoznog ženskog logora i dječijeg logora, napravio muzičku kulisu za refren?

Da, to je taj. I ne samo da mu nije zabranjeno da pjeva – nego mu se organizira najveći koncert u hrvatskoj historiji. Čovjek koji je bio redovan zabavljač hrvatskih vojnika po ratištima dok su padale granate po Mostaru, danas je zvijezda vlade Republike Hrvatske.

Jer jeste. Nisu došli samo pripadnici navijačkih skupina i lokalni neonacisti – došao je i državni vrh. Ministri. Savjetnici. Ljudi iz premijerovog kabineta. Članovi HDZ-a. HDZ – partija koja vlada zemljom od 1990-ih, partija koja se kune u EU, a pjeva Thompsonove pjesme. E pa, eto vam vaša Evropa!

Problem nije Thompson – problem stu šutolozi

Nije (samo) problem što je došlo pola miliona ljudi. Nego što bi ih došlo još pola miliona – da je bilo prostora. Da je bilo više karata. Više autobusa. Više hipodroma. Više vremena. Nije problem što su pjevali. Nego što nisu morali ništa kriti. Jer više niko ništa i ne krije.

Ne krije se da je "Za dom spremni" ustaški pozdrav. Ne krije se da se ustaše slave u crkvama. Ne krije se da se djeci na vjeronauci priča o "srbočetnicima" i "partizanskim zločincima". Ne krije se da se partizanski spomenici ruše. I ne krije se da su Jasenovac i Jadovno – neugodna tema ili "komunistička izmišljotina".

Ne krije se da je antifašizam postao sramota. A ustaštvo – estradna zabava.

A Evropa?

Evropa šuti. Utišana, pasivizirana, oportunistička. Evropa koja je uvela hiljade zakona protiv fašizma i antisemitizma – ali koja ne zna šta bi s balkanskim desnicama. Jer balkanski fašizam, valjda, ne vrijedi isto. Jer kada se pjeva o klanju Srba – to je "historijski kontekst". A kad neko u Njemačkoj podigne ruku u nacistički pozdrav – ide na robiju.

Licemjerno? Naravno. Sistematski? Svakako. Opasno? Najviše.

Evropa danas ne zna gdje je. Između vlastitih vrijednosti i kalkulantskog šutanja, između Orbanove Mađarske i Melonine Italije, između Vučićeve Srbije i Plenkovićeve Hrvatske – ona postaje slijepa za opasnost koja dolazi u crnoj boji, s krstom i mačem, s pjesmom i vatrometom.

Gdje je Jasenovac?

Jasenovac, kažete? Pa nije ni postojao, vele. Ili ako je postojao – nije bio toliko strašan. Ili ako je bio strašan – bio je odgovor na komunizam. Ili ako je i bio zločin – partizani su činili veće zločine.

To je diskurs koji caruje među mladima. Među onima koji su došli na koncert. Među onima koji pjevaju "Anica, kninska kraljice", a ne znaju ni gdje je Knin.

Jasenovac je, u tom diskursu, problem. Jer je podsjetnik. Jer je zrcalo. Jer razotkriva DNK društva koje se nikada nije u potpunosti suočio sa sobom. Jasenovac, Gradiška Stara, Jadovno – to su mjesta koja urlaju tišinom. A Thompson ih preglasava svojim budnicama.

I ne preglasava ih sam. S njim su novinari koji mu daju platformu i domet. Crkva koja ga blagosilja. Država koja ga finansira. I publika koja ga nosi.

Pitanje: da li biste i vi išli?

A sad vas pitam: da li biste i vi išli, da je bilo još mjesta? Ako ne vi, možda vaš komšija. Možda vaš rođak. Možda vaš nastavnik. Jer toliki broj ljudi ne možete svesti na "ekstremiste". Nisu to sve ustašoidne karikaturalne spodobe u crnom.

Ne. To su i roditelji. I nastavnici. I službenici. I sportisti. I estradne ličnosti. To su "normalni građani". Ljudi koji rade, plaćaju poreze i vikendom idu na Thompsonov koncert da se "oduševe emocijom".

Problem je što ne znaju – ili znaju, pa ih nije briga-još gore – da se ta emocija hrani krvlju žrtava. Da se ta ekstaza plaća šutnjom nad Jamom. Da taj patriotizam dolazi iz mržnje. Da te pjesme imaju miris paljevine – one ljudske.

Hrvatska kao ogledalo Balkana

I da ne bude zabune – ovo nije priča samo o Hrvatskoj. Ovo je priča o Balkanu. O nama. O svima nama koji šutimo dok historijski revizionizam briše antifašizam kao grešku. O nama koji dozvoljavamo da zločinci pišu pjesme, da pjesnici opravdavaju zločine, i da omladina misli da je Auschwitz u Americi.

Jer, šta mislite, koliko bi ljudi došlo na koncert nekog četničkog barda ili Baje Malog Knindže u Beogradu, da se kojim slučajem raspali u pjesmi o Srebrenici? Koliko bi ih došlo u Banja Luku da slavi Karađića i Mladića? Koliko bi ih aplaudiralo pjesmama koje negiraju genocid?

Znate koliko? Tačno koliko ih je došlo na Thompsonov koncert. U glavu!

I zato ne pričamo samo o Perkoviću. Nego o nama. O Balkanu koji nije naučio ništa. O regiji koja se grčevito bori da zaboravi. O nacijama koje sanjaju granice koje su nacrtane zločinima. O državama koje zločin čine kulturnom baštinom.

Nema pomirenja bez istine

Ima li izlaza? Ima, ali ne kroz naci-pjesmu. Nego kroz istinu. Kroz obrazovanje. Kroz muzeje, udžbenike, sudske presude. Kroz priznanje zločina. Kroz javna izvinjenja. Kroz uklanjanje simbola zla, a ne njihovo koncertno pojačavanje.

Dokle god Jasenovac bude tiši od Thompsonovog mikrofona – nismo ništa naučili. Dokle god se na stadionima i hipodromima bude pjevalo o Maksovim mesarima, a u školama šaptalo o partizanima – nema napretka.

I ne – ovo nije paranoja. Ovo je dijagnoza.

Zaključno: Kad gledate u plamen…

Ne krivite samo Marka Perkovića. On pjeva ono što mu narod plaća. On je samo dao melodiju za instant zaborav. Problem nisu samo oni koji su došli. Problem su svi oni koji su – šutjeli. Oni koji su klimnuli glavom. Oni koji su rekli: "Ma pusti, to je samo pjesma."

A znate kako kažu – kad dovoljno dugo gledate u plamen, i vi sagorite.

I zato neka ova kolumna bude poziv. Ne na borbu protiv Thompsonovog koncerta. Nego protiv svega što je dovelo do njega. Protiv sistema koji nas vodi ka novim Jasenovcima. Samo ovaj put – bez logora. Jer sad su logori u glavama.

A iz njih se pjesmom teško izlazi.

I znate ono jednom kad su rekli velikom Arsenu, ti nikad nećeš napuniti stadion kao Thompson, a on im odgovorio, tačno, ali Thompson nikad neće napuniti kazalište.

Pa vi računajte ko je za hipodroma, a ko za teatra. 

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.