Bursać: Ja se zovem Tijat i moram da umrem!

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

"Ja sam more, ja sam odmor, ja sam umor, ja sam bura i burin, južina i bonaca. Ja sam neverin i levant. Ja sam metronom ovog Mediterana i Jadrana kakvog poznajete. Ja sam Tijat, najvoljeniji brod na svijetu! I, kažu, moram da umrem!"

Ja se zovem Tijat. Imam 69 godina. Rođen sam u Splitu 1954.  Prvo ime mi je bilo Ohrid. 

Trending

Počela operacija "Portugal": Rukometni Zmajevi se okupili u Tuzli

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba

Priča o tri brata

Imam dva brata. Jedan se zove Karlovac, a drugi Valjevo. Karlovac je postao Emanuel. Bogat, dotjeran, živ. Po mjeri bogatih. Drug brat je preimenovan i zvao se Ozalj. Ozalj je nadničio dugo sa mnom. Danas je on pod stare dane postao partijaner i zovu ga Franeša. 

Ali nisam vam htio pričati o tome. 

Ljudi se mijenjaju, vlasti se mijenjaju, sile se mijenjaju, carstva se mijenjaju, samo ostaje ovo more, u njemu sol, ponad njega vjetar… i ostajemo mi-brodovi -da spajamo ljude. I tako to radimo godinama, decenijama, vjekovima, eonima. 

A vidiš, ja Tijat, ja sam najstariji

Najstariji linijski brod na Jadranu  

Ja sam baš najstariji Jadrolinijin putnički linijski brod u službi. Ima mlađih, ljepših, ima boljih, bržih, ima elegantnijih, ima uzvišenijih, dotjeranijih...

Pouzdanijih, ne znam? Nisam siguran…

Ono što znam je da već bezmalo sedam decenija vežem ljude po cijelom Jadranu, od Lošinja, preko Zadra, do Šibenika. Nosim im ljubav na svojoj palubi, nosim ponekad i mržnju, a najviše- nosim uspomene s ljeta. Nosim život, a ponekad trubom najavim ukop i smrt na otoku. 

I eto, to sam ja Tijat, nekadašnji Ohrid. Imam 69 godina.

Sa svojih 37 metara sreće, tuge i dobrote, volje i želje ja sam ono što, se kaže srž srži otoka jadranskih. Ja sam more, ja sam odmor, ja sam umor, ja sam bura i burin, južina i bonaca. Ja sam neverin i levant. Ja sam metronom ovog Mediterana kakvog znamo. Kažu da sam najvoljeniji brod na svijetu. Ne znam. Možda svi ti ljudi pretjeruju, ali me vole. 

A opet, ima ljudi koji bi me ubili. 

Nisam ti pričao, još tamo prije desetak godina spremali su me na rezalište. Znaš, rezalište je navodna eutanazija za nas, brodove. Ali je ne želim umrijeti! Niti to žele dobri ljudi koje nosim sve ove decenije. 

Evo sad dok ti ovo pričam plovim s tobom na relaciji 505, na liniji Šibenik - Zlarin - Prvić Luka - Prvić Šepurine - Vodice.

I ti si na meni. 

Ćutiš miris mora. Nadaš se ljepoti Mediterana kakav je, kažu, nekad bio. Ja te neću lagati. Tog Mediterana više nema. Ostao je u slanim krajevima naših usana, ostao je u nosnicama sa mirisom borova i pinija koji se miješa s naftom iz mog motora. Ostao je u okusu sladoleda ili jeftinog piva koje ti nudim, kako sad tako i nekad. A vidiš to i jeste Mediteran i na njemu ovaj jadranski džep i u džepu ja Tijat. Sa svojih 37 metara uspomena. Ja sam jadranski brevijar od željeza sazdan da budem lakši od vode, po želji ljudi i njihovih uspomena. 

Mrtav sam već tri nedjelje

A i ovo sad što na meni ploviš, samo da ti kažem, na demonu ploviš. 

Na utvari kakvog Letećeg Holanđanina jadranskog. Jer ja ti nisam živ!

Pravno gledajući, trebao sam biti mrtav… i to tačno prvog dana mjeseca juna, ove 2023. godine. A kako vidiš još me nisu odveli na rezalište. 

Utvara sam između mora, kopna  i neba, između smrti i života, između uspomena i lažne polirane slike svijeta. I ti sve na meni, pa pričamo. Ma, mora da postojimo....jer dok razgovaramo, postojimo, zar ne?

I slušam kako mi Tijat priča, kroz usta svog švicarskog Sulzer motora. Slušam buku iz strojarnice, dok prolazimo između Jadrije i tvrđave Svetog Nikole ka otvorenom moru. 

Gledam ovu konstrukciju koja ispod mene postaje živa. Gledam ovu Malu Jotu kako su nekad zvali Tijata....

Kate i Duje: Nesretna priča

A onda se opet javi najvoljeniji brod na svijetu: 

-Znaš, sad su pored tebe neka djeca na brodu. Ne obraćaš pažnju. Često imaš sebičnošću blurovan periferni vid. Ono dvoje djece su Kate i Duje. Kao iz pjesme “Judo Plesaču“, našeg Studio Frenda...

I znaš, Kate i Duje se neće zaljubiti jedno u drugo, neće se vjenčati, neće imati djecu, neće postati dvoje starih na kraju bajke koji zajedno potapaju starost u moru...

Neće imati priliku, jer im neće biti suđeno da na maturskoj ekskurziji 2033. budu na meni na putu negdje za Zlarin...

Ali nije to sad tako ni važno, biće drugih brodova...

Nego hoću ti reći za kraj, znaš, ne treba biti patetičan, ali ti zaista sad stojiš na palubi 21 dan mrtvog broda. I mora da je sjajno i posebno! Neponovljivo. Za priče idealno...

Stojiš na pramcu onog broda koji je prije tri nedjelje trebao biti mrtav. Ohrid pa Tijat, pa rezalište i smrt.  Kako se to desilo da sam živ, eto ne znam ni ja? 

Prenu me truba brodska.  

Putnički bord 'Tijat' na liniji 505 Šibenik-Zlarin- Prvić- Vodice, pristaje u zlarinsku luku.

Rukom dodirujem drvenu, oronulu i iskrivljenu, ali besprijekorno ulaštenu brodsku ogradu; ljudskim dodirima u Tijatu zakrivljenu. Svaka Kate i svaki mali Duje ovoga svijeta su u godovima ispoliranim upisani! 

Izlazim i gledam ga. Stari ponosni gospodin. Umjesto sijedih, rđu tu i tamo nosi. Izudaran vjetrovima, valovima, izujedan korozijom, izgreban ostacima života, ljudskim neživotom i životom u sebi...

Izlazimo. 

Koperton je već umro…

Mornar nam maše, kaže, dolazimo po vas večeras u kvarat do šest. Uvijek smo tačni i nikad nismo iznevjerili, ponosno će! 

Tijat je to! 

Djeca su već izašla i skakuću po obali. Neka se praćakaju u zlarinskom zaljevu, druga trče put muzeja 'Koralj'. 

Tu su sigurno neka Kate i neki mali Duje. Moraju biti! 

Tijat se opet oglas trubom. Ide dalje!

Živ je, nemoguće da je sve ovo san, mislim se dok ćutim jod i vitamin B u zaštitnim kremama među kojima više nema “Kopertona“. 

A i ako jeste san, neka potraje. 

Ti se zoveš Tijat! I ti si živ!

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba