Šest republika a jedna BiH

Bosna i Hercegovina je bila Republika pola stoljeća - od 1945 do 1995. godine. Unutar socijalističke Jugoslavije ustavno je bila definisana kao država koja je dio nadležnosti s drugim republikama prenijela na Federaciju. BiH je ušla i u proces sticanja nezavisnosti, uključivši međunarodno priznat referendum, s predznakom Republika. Kao Republika Bosna i Hercegovina priznata je od Evropske zajednice (sada unije) i Sjedinjenih Američkih Država i s tim nazivom postala članicom Organizacije ujedinjenih nacija.

Sve zemlje rasturene Jugoslavije imaju i danas odrednicu da su Republike - Slovenija, Hrvatska, Srbija, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, čak i negdašnja pokrajina Kosovo. Dakle, šest republika koliko ih je bilo i u SFRJ. Samo je Bosni i Hercegovini, kao nemjerljivo najtežoj ratnoj stradalnici, oduzet taj naziv.

Republika Bosna i Hercegovina nije nikog napala. Naprotiv, tri današnje susjedne Republike izvršile su agresiju na RBiH. Istina, Hrvatska je bila na početku i na kraju saveznik, primila kolone izbjeglica i ono što su učinili pripadnici HV(O) ne može se mjeriti sa zlom koje su nanijele Srbija i Crna Gora.

I još jednom brojka šest se vezuje uz pojam Republika i Bosnu i Hercegovinu. Čak šest je ostvarenih ili neostvarenih državnih i paradržavnih tvorevina koje pretenduju na prostor sadašnje bh. države. Za četiri od tih (ne)ostvarenih projekata zalaganje za povratak Republike Bosne i Hercegovine je nešto užasavajuće, što traži da bude žigosano i kažnjeno.

Radi se o susjednim Republici Srbiji i Republici Hrvatskoj, bh. entitetu Republika Srpska i neprežaljenoj "Hrvatskoj Republici Herceg-Bosna". Ne zaboravimo, vrh SDA je bio spreman da u septembru 1994. godine prihvati neveliki dio bh. države s nazivom Republika Bosna i  Hercegovina kojom bi dominirali Bošnjaci. Nije to prošlo na Prvom bošnjačkom saboru, moguće je da ta opcija još živi u nekim bošnjačko-muslimanskim krugovima.

Pitanje je koliko vjerovati opredjeljenju SDA za građanski koncept države u republikanskom obliku. Razloga za skepsu ima, jer je osnivačko jezgro mladomuslimansko, u političkom djelovanju SDA vidna je sprega religijskog i etničkog principa, stranačkog i klerikalnog faktora. Panislamizam je u političkoj agendi predsjednika SDA Bakira Izetbegovića, koji je uoči Kongresa SDA izjavio da mu je vjerski zakon iznad svih svjetovnih.

Bez obzira na to, sasma su iracionalne reakcije na viđenje uređenja države koje je godinama prisutno u programskim dokumentima SDA. Niko nema pravo da bilo kojoj stranci, građanki ili građaninu uskratiti ili osporiti iznošenje mišljenja o tome kako bi trebalo da izgleda državno ustrojstvo i koncept društva.

Prema tome, ovu temu ne treba posmatrati iz ugla stava jedne stranke. Radi se o načelnom pitanju - o pravu na zalaganje za republikansko uređenje građanskog određenja. Valjda je to u samim temeljima demokratije. To pravo treba braniti bez obzira na ostvarivost ideje.

Iz te perspektive treba vrednovati reagovanja iz Ureda visokog predstavnika (OHR) i ambasade SAD u BiH, koja je izrazila zabrinutost "zbog iznesenih političkih stavova u Deklaraciji SDA".

Na novinarske upite iz OHR su prvotno poručili: "Upravni odbor Vijeća za provedbu mira konstantno potvrđuje svoje neupitno opredjeljenje teritorijalnom integritetu BiH i njenoj temeljnoj strukturi kao jedinstvene, suverene države, koja se sastoji od dva entiteta, kako je determinirano i Ustavom. BiH nije državna zajednica, dva entiteta pravno postoje samo na osnovu Ustava BiH. Svaka izmjena unutrašnje organizacije BiH mora biti usvojena u skladu sa procedurama predviđenim u Ustavu, što zahtijeva široku podršku unutar političkog spektra BiH, uključujući sve konstitutivne narode".

Ta korektna reakcija - skladna obavezi visokog predstavnika da štiti Mirovni sporazum za BiH, uključivši i dejtonski državni Ustav - nije se svidjela članu Predsjedništva BiH, čelniku SNSD-a i gazdi Republike Srpske Miloradu Dodiku. Udario je po Valentinu Inzku po ko zna koji put, optužujući ga za svrstavanje uz SDA i jedan narod. Pokajanje Inzka brzo je stiglo, uz djetinjastu tvrdnju o pogrešnom tumačenju "naših odgovora": "Visoki predstavnik osuđuje činjenicu da se SDA odlučila da formulira svoje viđenje BiH na osnovu koncepta koji očito nije prihvatljiv za neke druge političke opcije".   

Zastanimo nad ovom sramotnom rečenicom. Dakle, stranka (nije važno koja) nema pravo da formulira svoje viđenje BiH. Pa šta treba da rade stranke, da šute o državi i društvu u kojima su subjekt izbora i odluka? Zatim, jer je to koncept koji "očito nije prihvatljiv za neke druge političke opcije". Prema tome, te "neke druge političke opcije" imaju pravo na svoje viđenje BiH, ali prozvana stranka ne.

Inzko zanemaruje da ima još važnih stranaka kojima je republikansko uređenje sasma prihvatljivo, njega zanima samo šta poručuju stranke sa srpskim i hrvatskim predznakom. E, pa sad se svrstao na te strane.

Kakve su te "neke druge političke opcije"? Destruktivna politika koju oličava Dodik ide u dva pravca. Jedan je stalna prijetnja otcjepljenjem koje se u posljednjim zaključcima SNSD-a argumentuje pogrešno tumačenim pravom na samoopredjeljnje. Drugi je zahtjev za ukidanjem nadležnosti bh.države utvrđenih nakon rata i vraćanje ingerencija entitetima koji su ih u redovnoj proceduri prenijeli na institucije BiH. Negacija genocida i slavljenje u Hagu osuđenih ratnih zločinaca, prekodrinsko povezivanje na liniji velikosrpstva iskazuju težnju ka povratku na miloševićevsko-karadžićevsku a ne ostajanje dejtonske Republike Srpske.

U drugom saopštenju OHR piše: "Visoki predstavnik želi jasno istaknuti da je, u skladu sa svojim mandatom, obavezan da insistira na punom poštivanju Daytonskog sporazuma". Zanimljivo, ne spominje se mogućnost mjera za sprječavanje nepoštivanja Mirovnog sporazuma i Ustava BiH, nego samo obaveza "insistiranja". U vezi s tim je pitanje, šta je i s kakvim učinkom preduzeo Inzko u dnevno evidentnom antidejtonskom i antisutavnom djelovanju Dodika i njegovih sljedbenika?

Visokog predstavnika ne zabrinjava - kada je riječ o još jednoj od "drugih političkih opcija" - sistematičan rad na reafirmaciji "Hrvatske Republike Herceg-Bosne". O toj namjeri svjedoči i obilježavanje 26. godišnjice te neustavne tvorevine proteklog avgusta, za koju je predsjednik Glavnog odbora paraparlamenta Hrvatskog narodnog sabora Božo Ljubić kazao da je:"zalog, simbol i temelj hrvatske konstitutivnosti te putokaz u kojem smjeru treba tražiti rješenje za ustavnu i institucionalnu krizu u BiH". Tome treba dodati da je HNS odbacio kvalifikacije Haškog tribunala čije je Žalbeno vijeće potvrdilo zaključak Pretresnog vijeća u slučaju presude "Prliću i drugima" da je "cilj tog udruženog zločinačkog poduhvata bio stvaranje hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini koji bi omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda, putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništa".

Želja da Bosna i Hercegovina ponovo bude republika nije prvenstveno ideja SDA i nije njeno vlasništvo. Republikansko uređenje građanskog tipa podrazumijeva ravnopravnost građana u svakom, pa i narodonosnom smislu. Podrazumijeva ljudska prava u svoj njihovoj punoći. Daleko smo od ostvarenja te zdrave ideje. A šta podrazumijevaju nastojanja da se obnove ratna "Republika Srpska" i "Hrvatska Republika Herceg-Bosna"?

Svedeno, halabuka povodom zalaganja SDA za Republiku BiH je izraz velikosrpskih i velehrvatskih pretenzija prema BiH i na toj osnovi opravdavanja politika rasturanja bh.države. Uprkos svemu, Bosna i Hercegovina će trajati.