Na nišanu plaćenika

Ko je na nišanu? Bosna i Hercegovina kao država, društvo i osebujna civilizacijska vrijednost. Čiji su prsti na okidačima? Vladara naše današnjice koji bi da oblikuju i naše beznadežno sutra? Ko ih plaća neposredno ili posredno? Oni koji su ih izabrali i dali im budžete na uživanje do mile volje, oni izvana čije politike provode, a i sami se snalaze više nego uspješno.

Razarajući dvojac Milorad Dodik i Dragan Čović godinama igra ruski rulet s bh. glavom. Treći glavni igrač, Bakir Izetbegović, priča priče. Kako ni prvoj dvojici, ni njemu nije u pitanju ni dlaka na glavi, za sada. Ta trojka je razvila čvrst sistem (samo)zaštite, stavljajući institucije vlasti u službu svojih stranaka i očuvanju ličnih i porodičnih statusa i probitaka.

Zato im je nužan ostanak na vlasti, po svaku cijenu, i to onako kako njima odgovara. Stanje je patološko, suicidne naravi. Plaćamo političare da nam na različite načine rade o glavi. Posljednja cijena koju BiH plaća radi toga jeste blokiranje SNSD-a, HDZ-a i njihovih podrepaških saveznika da se izaberu bh. predstavnici u Vijeće Evrope. Još jedna blamaža iz BiH bez presedana.

Nije samo problem što državni parlament ne radi mjesecima, a oni što ga čine uredno uzimaju besramno visoka primanja u odnosu na platežnu (ne)moć ogromne većine ovdašnjih ljudi. Nije samo problem što se taj nerad pravda besmislicama.

Mnogo veći problem je što se bagatelisanjem članstva u Vijeću Evrope (predvorju Evropske unije za koju je, kao, zdušno vodeća trojka) dalje kompromituje BiH. Radi se o tome da je taj čin izraz htijenja da se bh. država dalje deligitimizira na međunarodnom planu, da je se predstavi kao nesposobnu za članstvo u bilo kojoj multilateralnoj organizaciji, dakle i za bilo kakvu integraciju. Čak i da nije namjera takve ekstremne naravi, objektivno je poslana poruka te težine o BiH i njenim vlastima.

Tu nije kraj poigravanjima s međunarodnim položajem bh. države i zakonskim i političkim obavezama, utvrđenim na najvišem nivou. Riječ je o evroatlantskim integracijama koje su od sudbonosne važnosti za ovu zemlju.

SDA je sprva insistirala da se ANP (Godišnji nacionalni izvještaj) uputi u NATO, radi aktivacije MAP-a (Akcioni plan za članstvo) kao uslov za uspostavu Vijeća ministara BiH. Put u NATO je definisan Zakonom o odbrani BiH i potvrđen spoljnopolitičkom strategijom za tekući period koju je usvojilo Predsjedništvo BiH. Iza oba akta stajali su bezrezervno predstavnici Republike Srpske. Pa se predomislili.

Ali sada, Izetbegović relativizira izvršenje tih obaveza, pravdajući to željom za kompromisom, navodeći da to podrazumijeva slanje redovnih godišnjih izvještaja i"zadovoljavanje srpske strane, tako što se ništa po pitanju NATO-a neće donositi bez nove odluke Predsjedništva ili eventualno referenduma", jer, "ne možemo postati članicom NATO-pakta ako većina Srba u ovoj zemlji nije za to". Time je Izetbegović preuzeo dodikovsku retoriku i u njoj našao opravdanje. Zanimljivo, Nikola Špirić poručuje tim povodom: "To šta je prihvatljivo za srpsku stranu, ona će sama reći. Ne treba on (Izetbegović - op.a.) da gata šta je prihvatljivo za Srbe".

Jedini put da se legalno izmijeni obaveza spram NATO-a je da se promijeni Zakon o odbrani. Zakon je jači od bilo kakve odluke Predsjedništva BiH. Izetbegović odustaje od primata Zakona o odbrani, pominje i referendum o NATO-u, mada tog oblika odlučivanja nema ni u Ustavu BiH, ni u državnim zakonima, ni u praksi NATO-a. Prema tome, izgleda da ni SDA-u ni Izetbegoviću nije stalo do NATO-a!? Krajnje je opasna ova Izetbegovićeva igra, kako bi se SDA prikazala kao vodeća snaga u BiH (Jah!), s uvjerenjem da će to bitno povećati njegove šanse za obnovu mandata lidera stranke.

Takva vrsta kompromisa višestruko je nezdrava. Prvo, znači pristanak na dalje slabljenje ionako krhkog autoriteta bh. države. Drugo, to bi bio nastavak relativizacije principa zakonitosti. Treće, saglasnost da je jedan entitet (a ustavno i faktički nije samo srpski) iznad hijerarijske nadmoći državne vlasti. Četvrto, da jedna etnička grupa, mada čini oko trećine bh. stanovništva, može da odlučuje o sudbini druga dva konstitutivna naroda, svih građana i cijele države (a ko može tvrditi da su svi bh. Srbi protiv NATO-a?).

Za kraj, zar je to taj patriotizam bloka kojeg čine SDA, DF i SBB?