Musliman je uljez i kad umire za Ameriku

Bilo je to vrijeme kada je zemljom vladao zloglasni general Muhamed Zia ul-Hak. On je 1977. u državnom udaru smijenio demokratski izabranog predsjednika Zulfikara Ali Butoa, koji je nastojao liberalizirati i umjereno sekularizirati zemlju te je osloboditi prevelike ovisnosti o bivšim kolonizatorima. Njegovim padom za duga je desetljeća nestalo društvenog entuzijazma i nade, i opet su nastupila masovna iseljavanja iz te umjetno stvorene zemlje, kojoj je i samo ime priručno skovani akronim pokrajina u kojima su živjeli sjevernoindijski muslimani: Pandžaba, Afganije, Kašmira, Sindha i Beludžistana.

Takav je, dakle, bio društvenopolitički okvir za odlazak Khizira Khana iz svoje prapostojbine i domovine. Došao je otamo sa ženom i najstarijim sinom koji mu se rodio u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, u Americi su narodili ostalu svoju djecu, i proživjeli relativno prosperitetan i sretan život, sve dok im 2004. u iračkome ratu, kao kapetan američke vojske, nije poginuo sin, taj koji je rođen u Emiratima. A poginuo je tako što je pokušao deaktivirati automobil bombu. Prije toga je svojim vojnicima naredio da odu u zaklon. Riječ je o jednom od onih samožrtvovanja, kakva su mila svakoj ratnoj i patriotskoj propagandi. To valja reći bez imalo ironije ili umanjivanja njegova čina. U životu, a možda i u književnosti, žrtva Khizira Khana drukčije zvuči nego u političkim i domoljubnim histerijama. Pače, politika je u stanju potrošiti i obezvrijediti i ono što je u životu veliko.

Na Khiziru Khana i njegovu ženu Ghazalu je, kao i na milijune američkih muslimana, različitih po podrijetlu, svjetonazoru i sudbini, kao najgore poniženje djelovala predizborna najava Donalda Trumpa da će, dođe li na vlast, muslimanima zabraniti ulazak i doseljenje u Sjedinjene Države. Takav Trumpov stav i proglas u suštini se nimalo ne razlikuje od nacionalsocijalističkih proglasa o Židovima iz godina 1931., 1932. i 1933. Ali ljudima poput Khizira i Ghazale Khan sasvim sigurno nije ta usporedba bila na umu. Njih muči nešto drugo: Donald Trump obezvrijedio je sav njihov život u Americi, sve što su tu postigli i doživjeli, sve čemu su se veselili i zbog čega su žalili. Na kraju krajeva, učinio je da od tog trenutka drukčije gledaju na američku zastavu. Khiziru i Ghazeli Khan doveo je u pitanje smrt njihova sina. Možda je u redu to što se žrtvovao za svoje drugove, ali što ako je poginuo pod krivom zastavom, onom koja će poništiti njegovo ime i njegovo ljudsko dostojanstvo?

Izborni tim Hillary Clinton izabrao je roditelje paloga vojnika da govore na izbornoj konvenciji Demokratske stranke. Učinjeno je to iz strasti za prolivenom krvlju, s vizijom krvavog domoljublja i sirovog nacionalizma – koji se u Americi, barem u predizbornim kampanjama, ne razlikuje od hrđavih, krvavih i sitnih balkanskih nacionalizama – a ne da bi muslimane uzeli pod svoje okrilje i zaštitili od Trumpa. Zar će musliman da bi u Americi, pobijede li demokrati, stekao pravo na riječ, morati da žrtvuje sina? Takvo što je Bog zaiskao od Abrahama, ali se On, za razliku od moloha nacije, u zadnjem trenutku, ipak, predomislio.

Majka je, kao većina majki, stajala na pozornici, kao sleđena, trudeći se da ne zaplače, a otac je otpovrnuo Donaldu Trumpu kao Amerikanac Amerikancu, naglasivši da njegov sin, da je po Trumpu, ne bi mogao ni ući u Ameriku, kamoli da se za tu zemlju bori i da za nju pogine.

Već sutra ili prekosutra Donald Trump hladno je i surovo odgovorio roditeljima poginulog američkog časnika. Rekao je da se Khizir Khan buni protiv njegove namjere da muslimanima zabrani ulazak u Sjedinjene Države zato što on, Khizir Khan, očito želi da u Ameriku i dalje dolaze teroristi. I još je cinično primijetio kako je Ghazala Khan stajala na pozornici demokratske konvencije, a da nije progovorila nijedne riječi. Založen i zabrinut za ženska prava, Trump je svojoj publici prepustio da zaključuje je li, kako kaže, ženi u toj kulturi uopće dopušteno da govori.

Reakcija američke javnosti bila je dramatična i pomalo katarzična. Javio se i Trumpov republikanski protukandidat na predizborima John Kasich da zgroženo primijeti: “Postoji samo jedan način da se govori o junakovim roditeljima: uz počasti i s poštovanjem.” I ostale su reakcije, koliko možemo čuti i pročitati, bile slične. Ljudi su se zgrozili zbog načina na koji je Trump progovorio o roditeljima palog borca. Iako, on i nije govorio o Amerikancima koji su u ratu izgubili sina, nego je, naprosto, govorio o – muslimanima. A to što su muslimani za američki račun izgubili sina naprosto ne dopire do njegove glave i srca. Kao što, nastavimo s usporedbama, esesovcima nije značilo baš ništa kada bi se na ulazu u logor pojavili veterani iz Velikog rata, čije su grudi bile zakićene ordenjem. Uz batine i uvrede slali su ih u plinske komore i krematorije zato što su ti ljudi bili – Židovi.

Khizir Khan je, nastupajući u odnosu na Trumpa kao Amerikanac prema Amerikancu, rekao da je “islam religija mira”. To je jedna od onih fraza kakve već godinama čujemo od muslimanskih velikodostojnika, a katkad i od suživljenih i razumnih predstavnika drugih religija i svjetonazora, kad god svijetom odjekne kakva teroristička eksplozija ili kleveta na račun islama. Ta tvrdnja zgodno zvuči, ali je u suštini kriva, isprazna, a na kraju i lažna. Barem onoliko koliko je kriva, isprazna i lažna tvrdnja da je kršćanstvo vjera mira. Ili tvrdnja da su religije krive za rat, a da su ateizam i bezbožništvo vjere mira. No, svi oni kada se nađu u manjini, ili se zateknu u stvarno demokratskom i slobodnom okruženju, počinju djelovati – mirotvorno. I Khizir Khan je u Americi dobio priliku da bude ono što jest, i da kao takav bude poštovan. Zato je i njegov islam istinski i iskreno religija mira. A moglo je biti i drukčije. I bilo bi drukčije da je te 1980. na vlasti bio Donald Trump, a ne Jimmy Carter. Kao što ni njegov sin danas, možda, ne bi pošao u rat za Ameriku kojoj je Trump mogući budući predsjednik. Mogu se zamisliti okolnosti koje čovjeka navedu da se bori i da gine za suprotnu stvar od one za koju se bori i gine evo ovoga trenutka. Zato i tvrdnja da je islam religija mira ima upravo onoliko smisla koliko i tvrdnja da su muslimani odgovorni za terorističke napade u svijetu.

Hoće li Khizir i Ghazala Khan zadržati vjeru u Ameriku? Vjerojatno hoće. Ništa im drugo ne preostaje. Teško je izgubiti sina i onda shvatiti da je njegova smrt bila besmislena. Ili da je pao na pogrešnoj strani. Osim toga, reakcije javnosti katkad djeluju hipnotizirajuće. Njima dvoma čini se da je uz njih cijela Amerika. Ne misleći o tome na čijoj su strani oni koji će u studenom glasati za Trumpa, kakav god bio ishod tih izbora.

Ali dok iz ovih dalekih daljina prati njihov slučaj, i dok mu Khizir i Ghazala Khan bivaju nekako bliski i njegovi, čitatelj ne može da u njima ne vidi roditelje nekih svojih drugova, koji su 1992. pošli u rat i poginuli braneći Sarajevo, a bili su Srbi i Hrvati. Na umu su mi petorica njih, svakome sam, makar iz čuvenja, poznavao roditelje. Znam što je bilo s tim ljudima, kako su proveli rat i gdje su danas, ako su živi. Za što su pali njihovi sinovi? Postoji li danas uopće svijet u ime kojega su oni otišli u rat? I što su njihovi roditelji ako su danas u Sarajevu – a nisu tamo, osim na sarajevskim grobljima – jesu li Srbi i Hrvati, sumnjivi manjinci, ili su roditelji palih boraca.

Donald Trump je balkanizirao Ameriku. Ta zemlja danas neodoljivo sliči nama i našim nevoljama, našoj moralnoj bijedi i potrebi da ponižavamo druge ljude. Ako u studenom osvoji vlast, Trump će, u to nema baš nikakve sumnje, balkanizirati svijet. Tada će nam sve biti jasno i svi ćemo biti domaći. Tamo gdje smo većinci, imat ćemo sva ljudska prava, a naročito ono pravo da kinjimo manjince. Tamo gdje smo manjinci, imat ćemo pravo da pođemo tamo gdje ćemo biti većinci. Nema smisla ni potrebe da se misli svojom glavom. Tko god je mislio, taj je pogriješio. Humayun Khan, američki časnik koji je stradao u Iraku, želio je postati vojni odvjetnik. Želja mu se nije ispunila. Dvaput je stradao kao musliman. Prvi put kada je poginuo, drugi put kada se Donald Trump narugao njegovim roditeljima. A bio je uvjeren da je Amerikanac. U Hitlerovoj Njemačkoj Židov nije bio onaj tko se osjeća Židovom, nego onaj koga je Hitler smatrao Židovom. Ne, ne služim se hiperbolom, niti kanim reći da je Trump novi Hitler. Hitler je bio siromašan, a Trump je bogat. Nema te vjere ni ideje za koju bi on žrtvovao svoje bogatstvo.