Edel Rodriguez, ikonopisac Donalda Trumpa

Na naslovnoj stranici tjednika Der Spigel od 4. veljače objavljena je ilustracija koja će, ovako ili onako, amblematski obilježiti ovo vrijeme ilustrirajući njegovu povijest, kao što svibanj 1945. ilustrira poljubac nepoznate djevojke i vojnika na njujorškoj ulici zasutoj konfetama u slavu pobjede u Drugome svjetskom ratu. Slika je jednostavna: Donald Trump u lijevoj ruci drži mačetu krvave oštrice, a u desnoj odsječenu glavu Kipa slobode. Riječ je o persiflaži video snimke na kojoj Jihadi John drži glavu pogubljenog taoca i obraća se svjetskoj javnosti. Trump je naslikan bez lica i očiju, s frizurom i zijevnutim ustima, u maniri koju je Edel Rodriguez – američki dizajner, ilustrator i slikar- već uspostavio slikajući Trumpa u više navrata, pored ostaloga i za naslovnicu Timea. Figura je u crnom odijelu i s crvenom kravatom, a na bijeloj je pozadini samo još Trumpov slogan: “America first”.

Od reakcija, koje su redom predvidljive, i mnogo više govore o političkom svjetonazoru onih koji reagiraju, nego o onome na što se reagira, opet je mnogo zanimljiviji kontekst priče.

Recimo, taj Edel Rodriguez jedan je od najzanimljivijih političkih komentatora današnjice među crtačima, karikaturistima i ilustratorima. 

Najmanje još dva njegova rada pripadaju antologiji likovne svakodnevice čovječanstva. Prvi koji komentira kineski put u kapitalizam popločan komunističkim dogmama: Mao Ce Tung u bluzi s Louis Vuitton dezenom. Drugi koji komentira masovno brendiranje Che Guevarinog lika: Che s Appleovim slušalicama i Nikeovim znakom na beretki, tamo gdje je nekad bila petokraka. Edel Rodriguez majstor je u pretvaranju živog prizora u ikonični prikaz, slike u simbol i znak. Njegovi se radovi utiskuju u svijest i u vizualnu kulturu na način koji će Donalda Trumpa, ali još mnogo, mnogo više njegove podržavatelje i podražavatelje gore ojaditi od svake političke parole, novinskog komentara ili političkog govora. Rodriguez je sljednik dvije moćne kulturne tradicije: europske i američke novinske karikature s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća, te likovnog i verbalnog naslijeđa Andyja Warhola. I kako to već zna biti u velikih umjetnika i proroka epohe, Rodriguezova poetika i svjetonazori korespondiraju s njegovim životopisom. Tako da i u najnovijemu njegovu radu “ima nešto autobiografsko”.

Rođen 22. kolovoza 1971. u Havani, doplovio je kao devetogodišnji dječak s obitelji do obala Floride, tokom kampanje znane kao “Mariel boatlift”, kada je Fidel Castro pritisnut ekonomskom krizom dopustio da se oko 125.000 ljudi iseli iz zemlje i prijeđe u Ameriku (što je bilo više od jedan posto ukupnog stanovništva Kube, koje je tada brojalo jedva desetak milijuna ljudi). Prihvat ovolikog broja izbjeglica u samo šest mjeseci izazvao je manje poremećaje u floridskom gospodarstvu, ali je i nanio ozbiljnu štetu administraciji demokratskog predsjednika Jimmyja Cartera. Ako “Mariel boatlift” i nije presudio Carterovom porazu na predsjedničkim izborima u studenome iste, 1980. godine, sigurno je pridonio uvjerljivosti pobjede Ronalda Reagana. Tako je Castro postigao dvostruku korist: oslobodio se velikog dijela nezaposlenih i radno neaktivnog stanovništva, uključujući i velik broj neprijatelja režima, a na vlasti u Sjedinjenim Državama dobio republikanskog, vrlo desnog, suparnika, s kojim će se lakše nositi nego s demokratima i s liberalnim Carterom. Tako se devetogodišnji Edel Rodriguez našao u povijesno-političkom žrvnju, kao pripadnik jednoga u svakom pogledu deklasiranog izbjegličkog svijeta. Pripavši klasi omraženih i podcijenjenih, on je svoj život usmjerio tako da se ne odriče onoga što je nekada bio.

Likovnu umjetnost studirao je u New Yorku, a već u dvadeset i trećoj postao je umjetnički direktor u Timeu. Na tom položaju ostaje sve do 2008, kada postaje slobodni umjetnik. Osim rada u novinama, angažiran je i u reklamnim kampanjama (recimo za Pepsi colu), te u dizajniranju kazališnih i filmskih plakata, kao i naslovnica za knjige. Autor je i nekoliko dječjih slikovnica. Inače, nije ovo prva naslovnica s Trumpom koju je izradio za Der Spiegel.

Za broj od 12. studenog, prvi nakon izbora u Americi, naslikao je komet u obliku Trumpove glave, koji samo što se nije zabio u Zemlju. Ispod je pisalo: “Das ende der Welt (wie wir sie kennen)” S njegovog je rada, dakle, potekla fraza o kraju svijeta. 

Onog kojega smo poznavali. Razlikujemo se, valjda, samo po tome kako taj kraj kvalificiramo. Kao poraz ljudskosti ili kao pobjedu kršćanskog konzervativizma, alternativne desnice, slobodnog tržišta, bijele rase ili nečega desetog… (Istina, oko desetog dana Trumpove vladavine pojavili su se i oni treći i najluđi, koji će ustvrditi da su Trumpa podmetnuli masoni i Židovi, s ciljem da unište Ameriku.) Edel Rodriguez ne krije na čijoj je on strani u ovoj priči. I, naravno, nije neutralan, niti mu na um pada da samo prenosi “činjenice”. Iako je prilično nejasno kako bi to izgledalo kada bi karikaturisti i novinski komentatori počeli prenositi “činjenice” umjesto da ih karikiraju i komentiraju.

Jihadi John, Britanac kuvajtskog podrijetla, diplomirani informatičar, zajedno je sa svojim istomišljenicima odsijecao glave taocima, među kojima je proteklih godina bilo zapadnih novinara, humanitaraca i idealista, ali i muslimana koji su skrenuli s jedinoga pravog puta, te pripadnika etničkih i vjerskih manjina. Nije zabilježeno da je ikada smaknut ijedan zapadnjak čiji bi se životni i politički stavovi, novinski tekstovi ili televizijske reportaže mogli dovesti u najširu vezu sa svjetonazorom Donalda Trumpa i njegovih sličnomišljenika. Nije Jihadi John (ovdje uzet kao metafora i simbol), možda, bio izbirljiv, nego se takvi naprosto nisu šuljali po prostorima Levanta, niti su se rado miješali s muslimanima. A možda se radi i o tome da je Jihadi John, da je kalif Bagdadi, izbjegavao takve žrtve. Zašto ih je izbjegavao? Iz istoga onog razloga iz kojeg je zakleti revolucionar Fidel Castro preferirao Reagana pred Carterom. Njemu bi, da je živ i pri punoj snazi, svakako miliji neprijatelj bio Donald Trump nego Barack Obama. Ali iako su žrtve džihadista uglavnom bile ljudi koji su prema muslimanima i islamu imali pozitivan odnos – naravno, osim u slučajevima nasumičnih napada – njihovu će smrt kapitalizirati tipovi koje danas simbolizira Trump.

I onda će potpredsjednik Europskog parlamenta Alexander Graf Lambsdorff, liberal čijeg je šukunšukundjeda ruski car Aleksandar proizveo u grofa, ustvrditi da se Spiegel sa svojom naslovnicom “poigrava životima žrtava terorizma na vrlo ružan način”. Osim što Graf Lambsdorff inače ne dijeli ideale koji su vodili žrve Jihadi Johna, on ih spominje potpuno izvan konteksta Rodriguezove ilustracije. A taj kontekst je nedvosmisleno jasan i jednoznačan. I njih, tih žrtava, na ilustraciji naprosto – nema. Ali ima Donalda Trumpa u pozi koja je po njega doista uvredljiva. U pozi Jihadi Johna. Pa zašto onda Graf Lambsdorff nije branio Trumpa, uviđajući da se Spiegel na vrlo ružan način poigrava ugledom američkog predsjednika? Zato što bi to bilo nepopularno ili zato što bi na taj način samo potvrdio ideju ilustracije otisnute na naslovnici Spiegela? Da, doista, Edel Rodriguez je nakanio uvrijediti Trumpa, a to mu je Spiegel i omogućio. Još uvijek živimo u svijetu u kojemu u ljudska prava američkog predsjednika ne spada i pravo da ne bude vrijeđan. I još je uvijek Amerika najveća demokratska zemlja svijeta. Na njenom braniku stoji i Edel Rodriguez. Samo što ruski grof to ne razumije. Ili se pravi da ne razumije, pa vodi politiku tamo gdje politici ne bi smjelo biti mjesta.

Rodriguez pokazuje Trumpa koji dekapitira Kip slobode. Odsjekao je glavu statui koju bi doseljenici tokom sto i pedeset godina prvu vidjeli prije nego što bi stali na američko tlo. 

Ona je davni dar francuske države američkome narodu za ideale koji su ispunjeni u borbi za ukidanje ropstva. Dijelom je sagrađena i dobrovoljnim prilozima Amerikanaca. Osamdeset posto priloga bilo je u iznosu manjem od jednoga dolara. Običan svijet i sirotinja podigli su Kip slobode. Puni naziv statue je “Sloboda obasjava svijet”. Posvećena je rimskoj božici slobode Libertas. Onoj istoj po kojoj se zove dubrovačko autobusno preduzeće. Vjerovalo se da je kipar Frederic Auguste Bartholdi glavu statue izvajao prema portretu svoje majke. Muževne neke žene.

Nedavno je jedna američka novinarka objavila knjigu u kojoj je, nakon usporedbe portreta stvarnih ličnosti, ustvrdila da Bartholdi Kipu slobode nije prispodobio lik svoje majke, nego lik svoga brata. Kojega je onda obukao u žensku odjeću i okrunio ga ženstvenom krunom. Što bi, možda, bio razlog više da Donald Trump takvoj queer pojavi, koja je zacijelo poniknula iz LGBT zajednice, simbolički odsiječe glavu. Ali i ovo je samo šala. Edel Rodriguez mislio je na nešto drugo.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.