Djetinjstvo mješanca ili kako je započeo sukob civilizacija

Ali samo pod uvjetom da se nisu odricali onoga ozloglašenog dijela sebe, e ne bi li se pretvorili u čistunce, ali samo pod uvjetom da nisu zaboravljali ono čega bi se, možda, mogli zastidjeti. Stid je najbolji prijatelj civilizacije, stid je – a ne nekakvo judeo-kršćanstvo – prapočelo moderne Europe, i prva riječ od koje bi mogao početi svaki razgovor o podrijetlu, onome porodičnom, nacionalnom i kulturnom. Mješanac je biće aktivnoga stvaralačnog stida.

Riad Sattouf, rođen 1978. u Parizu, sin je matere Francuskinje i ćaće Sirijca. One najvažnije formativne godine, dakle otkako je progledao pa do škole, provodio je najprije u Libiji, a onda u Siriji. Oba jezika naučio je u isto vrijeme, ali se opismenio na arapskom. Arapska su gotovo sva njegova rana sjećanja, ono od čega čovjek kasnije stvara svoju ličnu mitologiju, iz čega izranja njegova mašta i što mu je do kraja života duboki tamni bunar noćnih mora i snova. Tamo je, u tom svijetu, čim ga san prevari.

Igrom slučaja – pošto svako djetinjstvo ima i svoj politički kontekst – Sattouf je upoznao režime dvojice arapskih diktatora u vrijeme kada su i jedan i drugi bili na svojim vrhuncima. Oba su, i Gadafijev, a pogotovu Hafezov, predstavljali na prvi pogled neobičan, ali vrlo djelatan spoj tradicionalnog islama i dijalektičnog materijalizma. Nalazeći inspiraciju u sljubljivanju poslanika Muhameda i Vladimira Iljiča Lenjina, ta su dvojica vrlo efikasno vladali svojim kompozitnim zajednicama, milom i silom mireći sve u libijskom slučaju plemenske, a u sirijskom još i vjerske, kulturološke i civilizacijske raznolikosti. Euro-američki udar na libijski i sirijski režim proizveo je u posljednjih nekoliko godina goleme i još uvijek nesagledive nevolje vrlo raznolikih modaliteta – od stradanja i progonstva stotina tisuća ljudi do islamofobije u Europi, bjesomučne mržnje prema muslimanima i opasnog primicanja vlasti pojedinih europskih fašista. Tobožnja borba protiv nedemokratskih režima na Bliskom istoku i na sjeveru Afrike dovela je Europljane do toga da počnu rušiti vlastite liberalno-demokratske ustanove i tradicije. Ali događa se i još nešto, opet loše: grozeći se euroameričkog zločina nad Libijom i Sirijom ljudi vrlo spremno zaboravljaju da je on počinjen nad – zločinačkim režimima.

Riad Sattouf učio je za pilota (kao i Hafez al Asad, Bašarov otac, briljantan pilot, koji je u politiku ušao kao časnik ratnog zrakoplovstva…), ali je nakon nekoliko godina studija odustao, prebacio se na studij primijenjene umjetnosti i animacije. Odmah počinje crtati stripove, i to s jakom autobiografskom potkom, prve radove objavljuje mu Joann Sfar (još jedan genijalni mješanac i bastard s pustinjskih strana). Vrlo je produktivan, sklon da skandalizira publiku duhovitim prikazima vlastite intime na fonu sukoba civilizacija. Od 2004. do 2014. stalni je strip kolumnist (ili crtač kolumnist) Charlie Hebdoa. Godinu za godinom, od 2014. do 2016. objavljuje trotomni crtani roman naslova Arapin budućnosti, u kojem je ispričao priču o prvih devet godina svoga života. Ali i priču o tome iz čega je rođena današnja arapsko-muslimanska nevolja s Europom, ali i europska nevolja s arapsko-muslimanskim svijetom. Zahvaljujući Marku Šunjiću i Fibri, prvih dana proljeća 2017. prva dva toma tiskana su i u hrvatskom prijevodu. I odmah da kažem: relevantnija i bolja knjiga o ovoj temi, u nas, kao ni u bližoj okolici, nije objavljena. Svejedno o kojoj je vrsti ili žanru riječ.

On je slatki plavokosi dječak u kojemu su se, kako to često biva, sastavile sve ljepote dviju rasa. Rečenica kojom započinje njegova priča: “Zovem se Riad. 1980. imao sam dvije godine i bio sam savršen.” Pa dalje: “U to doba živio sam u izmaglici nastanjenoj divovskim obožavateljima.” I onda: “Sve su me žene željele uzeti u naručje.” Tad je s roditeljima još uvijek živio u Francuskoj, jer je otac na Sorbonni pripremao disertaciju iz suvremene povijesti. Uskoro će, međutim, u novim zavičajima i domovinama njegova kosa postati drukčiji znak i znamen sudbine koja prema mješancu neće biti nimalo ljubazna. Ali će zato biti silno poučna.

Otac je najprije bio fasciniran Francuskom, njegova doktorska teza Francusko javno mnijenje o Engleskoj od 1912. do 1914. kao da je svjedočila o potpunoj adaptaciji i uklapanju u novo društvo, nježno je volio svoju ženu, rođenu Bretanjku, a 1967. u vrijeme Šestodnevnog rata ovako je govorio: “Ja bih kod Arapa sve promijenio. Prisilio bih ih da ne budu tako ograničeni, da se obrazuju i priključe modernom svijetu…” Ali onda su se stvari polako i predvidljivo počele mijenjati. U vrijeme Jomkipurskog rata iz 1973. kada su Izraelci potukli Arape, Egipćane i Sirijce, a Palestince definitivno zatvorili u dva besperspektivna geta, otac je progovorio o izraelskoj podlosti, da bi uskoro u svemu oko sebe počeo primjećivati francuski rasizam i osjećati se uskraćenim za nešto što bi mu bilo dano, e samo da nije druge boje kože i vjere.

Nacionalizam u svakome svom obliku, a ovo je samo jedan od danas zanimljivijih i pogubnijih oblika, reducira čovjekovu inteligenciju, čini da više ne zna niti ono što je sigurno znao, navodi ga da zaboravlja činjenice koje njegovom nacionalizmu ne idu na ruku. Tako će otac vrlo brzo govoriti kako su sirijski liječnici najbolji na svijetu, svakako mnogo bolji od francuskih, kao što su i lokalni običaji – recimo taj da žene negdje na strani čekaju da muškarci završe s večerom, a onda jedu ono što je iza njih ostalo – kulturološki, folklorni, identitetski znak, nešto što na jednak način i s istim uvjerenjima valja poštovati kao što se poštuju načela Francuske revolucije. Naravno, on od svoje žene Francuskinje ne očekuje da se ona ponaša kao arapske žene – ne, njoj je iznimno dopušteno da jede s muškarcima – ali drži da je politički nekorektno, malne i šovinistički, ako se zgraža nad ceremonijalima muških večera ili, recimo, nad tim što su njegovi rođaci zatukli kćer i sestru koja je zanijela izvan braka.

Arapin budućnosti izazovna je i polemična knjiga, u kojoj bi slijepi zastupnici arapske i muslimanske stvari sigurno pronalazili šovinizam i nerazumijevanje, dok bi oni drugi, jednako slijepi zastupnici teorija o civilizacijskoj nadmoći Zapada, razni uelbeci i uelbečići, mogli u njoj naći stotinu i jedan živi dokaz o arapsko-muslimanskoj inferiornosti, te o zločinačkom karakteru dvaju diktatorskih režima, a s njima, valjda, i ostalih demodiranih muslimanskih društava koja su se u međuvremenu od udarnika i pregaoca islamske varijante sovjetskog raja presaldumili u srednjevjekovne mučenike na Božjem putu. Ali ni jedni ni drugi ne čitaju stripove, tako da će ih Sattoufov izazov mimoići.

U Libiji porodica živi u stanu koji se ne može zaključati. Gadafi zabranio. Nema više privatnog vlasništva, sve je svačije, ništa je ničije, tako da kuća pripada onome tko u nju prvi uđe. Sve dok ne izađe van, recimo da kupi cigarete. E, tad se useli drugi. U tom šašavom društvu, koje se strancima, pa tako ni bivšim Jugoslavenima, nije uopće činilo lošim, jer se moglo fino zaraditi – a stanovi stranih radnika mogli su se i zaključavati – arapska obitelj koja se doselila iz Francuske nije baš pretjerano sretna. Iako, otac insistira da je Libija u mnogo čemu nadmašila Zapad, a da Gadafi zna kako postupati s Arapima. Ali, svejedno, koristi prvu dobru priliku da pokupi obitelj i vrati se u Francusku, odakle kreću na puno sudbonosniji i zanimljiviji put, u Siriju, u njegovo rodno selo, blizu Homsa.

Bezbeli da je Riad tamo jedini plavokos i bezbeli da je to onaj znak prokletstva, koji se pojavljuje nad svakim tko je različit ili jedinstven. U Siriji ili negdje drugdje, to je svejedno. Ali je slučaj takvog prokletnika uvijek zanimljiv, jer će društvo na njega projicirati svoj najveći strah i omrazu. U Riadu će tako djeca vidjeti Židova, vidjet će Izraelca. A biti Židov u onoj Hafezovoj Siriji od prije četrdeset godina, Siriji koja je bila zasnovana na panarapskim i internacionalističkim proklamacijama o ravnopravnosti i bratstvu svih ljudi i naroda, bilo je u svakom pogledu nezamislivo. Židova se mrzilo onom prostodušnom mržnjom koja je oslobođena ne samo sjećanja na Holokaust – s kojim Arapi, ruku na srce, i nisu imali ništa ili skoro ništa – nego je oslobođena bilo kakvog sjećanja, historijske svijesti, civilizacijskog obzira. Na kraju krajeva, to je nešto što se učilo u školi. Plastične dječje igračke, vojnici arapski i vojnici izraelski, dizajnirane su u skladu s načelima takve mržnje.

Arapin budućnosti ispričan je iz perspektive djeteta, koja u žanru stripa prirodnije funkcionira nego u književnim i filmskim žanrovima. To je lijepa i surova priča o djetinjstvu, kao što surova jest svaka istinita djetinja priča. Ali istovremeno, to je nevjerojatno snažna i uznemirujuća društvena studija iz koje se da naslutiti što se to dogodilo s naša dva svijeta. Na kraju, to je osvajajuća i okrepljujuća ispovijest jednoga mješanca u čijoj duši žive jedan cijeli Francuz i jedan cijeli Arapin.

Ovo nije knjiga godine, nego knjiga mnogih godina. Naročito onih koje dolaze.