Vincent (Starry Starry Night)

"Pjesnici su čuđenje u svijetu
Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari..."

Ove čuvene stihove A.B. Šimića neki je mladi pjesnik parafrazirao u "Pjesnici su kokuzi u svijetu..."

Priložena 22 godine stara epizoda "Skrivene kamere" na osebujan način promišlja odnos svijeta prema pjesnicima i pjesništvu.

Jednom je neki kritičar negativno ocijenio moj rad i zalaganje i napisao nešto u stilu da sam ja "neshvaćeni umjetnik".

To mi se toliko dopalo da sam počeo da se furam na imidž neshvaćenog umjetnika, kad već nisam našao dobrodušnu naivku koja bi mi priskrbila ugodni status "umjetnika kojeg žena izdržava"...

Pa nastavimo kolumnu sa jednim neshvaćenim umjetnikom, koji je bio siromah, za života je prodao samo jednu sliku, a slika "The Stary Night" koja je kantautoru Don McLeanu (poznatom po pjesmi "American Pie") poslužila kao inspiracija za pjesmu, prikazuje pogled na nebo iz sobe francuske bolnice za mentalne bolesti u kojoj se Vincent Van Gogh liječio.

Poznato je da, kad vam neko u Los Angelesu kaže da je glumica, vi je obavezno priupitate u kom restoranu konobariše, a poznato je i da su mnogi pisci poput Hemingwaya zarađivali za život kao novinari. To je logično, pa je Boris Dežulović rekao: "Govoriti o tome kao o fenomenu bilo bi isto kao da govorimo o fenomenu plivača među vaterpolistima."

Kod pisaca je bitno da pišu o onome šta poznaju. Tako je jedan poznati pisac kao profesor dramaturgije svojim studentima sugerisao da pišu o onom što poznaju i kada je pregledavao radove studenata na kraju semestra utvrdio je da 7 od 10 predatih dramskih djela ima isti zaplet - glavnom junaku je djevojka zatrudnila!

Ja poznajem život rock and roll zvijezde, mogu o tome pisati, pa se uglavnom moje priče i zapleti vrte oko pojmova ploča - turneja - skandal, turneja - skandal - ploča, skandal-skandal-skandal...

No probleme i bol nas rock zvijezda malo ko želi razumijeti, pa sam vremenom odustao od uzaludnog rada i sada uživam u poziciji "neshvaćenog umjetnika".

I čak sve više inkliniranam stajalištu da je "samo neshvaćeni umjetnik pravi umjetnik" i da svi prihvaćeni, shvaćeni umjetnici kako vrijeme odmiče iz FB grupe "Umjetnici" prelaze u FB grupu "Tezgaroši"...

Kad je u pitanju muzička umjetnost primjećujem da se u svađama ovdašnjih autora oko isplata tantijema pominje i Institut za intelektualno vlasništvo. Tako da smo dobili odgovor na pitanje postavljeno u davnoj kolumni "Da li autorstvo nad tekstom narodnjaka INTELEKTUALNO vlasništvo ? "

Elvis J. Kurtović / Against The Wind

Elvisov doprinos razvoju demokratije kod nas - Novo izdanje rubrike Spremam se da ukradem - Da li je autorstvo nad muzikom i tekstovima narodnjaka intelektualno vlasništvo? - Priča iz voza iz vremena kada je Univerzitet iz Sarajeva imao isturena odeljenja po manjim mjestima

Konačan odgovor Tarikovog učesnika kviza je: JESTE !

Kod nas sviranje sopstvene, autorske muzike ne prolazi, opstaju oni koji po lokalima sviraju obrade tuđih pjesama, a posebna je priča kako publika samo priznaje pjevače, a za kompozitore, tekstopisce i aranžere izgleda nije čula da postoje...

Tako je jednom prilikom na ovdašnjoj radio stanici gostovao kompozitor Nazif Gljiva, u to doba autor velikih hitova za "raising stara" domaće folk muzike Halida Bešlića. Razgovaralo se s Nazifom i puštane su njegove pjesme u interpretaciji Halida. Kada su na red došla pitanja slušatelja oni su svi govorili "Ja bih da pozdravim Halida i da ga upitam..." , a na upozorenje voditelja da nisu pažljivo slušali emisiju, da gost nije Halid nego njegov kompozitor i tekstopisac Nazif, i sugestiju da postave pitanje Nazifu, slijedilo bi razočarano : "Ništa onda, nemam pitanja za tog vašeg gosta, ja sam mislio da je to Halid..."

Kako su se ponavljale Nazifove pjesme koje je Halid pjevao, i kako su se ponavljali slušatelji sa "Ja bih da pozdravim Halida...Nije Halid? Ništa onda, nemam pitanja..." sve je bilo očiglednije da običan prosječan čovjek jednostavno želi Halida, a ne Nazifa...

Tako vam je to bilo nekada, a ima mišljenja da bi pjesnik trebao biti i društveno angažiran.

Ponekad on svojim borbenim stihovima (game, set, meč!) diže moral Davis kup reprezentaciji kao u klipu sa početku kolumne, nekada on savremenicima govori bitne stvari o Van Goghu (kao u sredini kolumne), a nekada se pjesnik kao "čuđenje u svijetu" upita zbog čega su stvari takve kakve su. Tako se vaš kolumnista prije više od 30 godina dotakao teme nasilja nad ženama koja je baš u zadnje vrijeme aktuelna. Pojavio se nedavno pokret #MeToo, prisutni su protesti i žestoke rasprave, a ovih dana se dosta raspravljalo o jednoj TV emisiji gdje je došlo do "varnica" između voditelja i gošće. Pa završimo kolumnu sa pjesmom "Kažu da te ćoek tuće" kojom se vaš neshvaćeni umjetnik prije tri desetljeća suprotstavio nasilju nad ženama: