Da sam u mnogima stvarima "kopija" svog oca spoznajem i na pijaci. Kada kupujem uvijek dopustim da mi prodavač ubaci i nekoliko "lošijih komada voća ili povrća". Nije mi do prekidanja ugodne konzervaciju sa pijačarem/pijačarkom, a i svjestan sam činjenice da se sva roba mora nekome prodati, pa bi morao i ja dobiti pokoji "lošiji" primjerak npr. paprike ili mrkve! I dok taj "lošiji" (što ne znači i manje ukusan) vješte prodavačeve ruke uvaljuju u moju kesu ja se prisjećam majke koja bi uvijek pri povratku oca sa pijace ili mesare govorila: "Joj šta si ovo donio!Tebi uvijek najgore uvale! Gledaš li ti šta ti ubacuju ili samo blebećeš sa prodavačima ?"

Osim po "negledanju šta mi prodavači ubacuju u kesu" na oca sam sličan i po pričanju priča iz starih vremena, tako da sada ide naša stara dobra rubrika:

Byrvactile stories

Slično kao što se svaki put kad kupujem na pijaci sjetim majčinog "Tebi uvijek najgore uvale jer ne paziš" tako se kada prođem pored jedne klupe u parku sjetim interesantnog događaja od prije otprilike 42 godine.

Mislim da sam vam već pričao kako je Koševo u vremena mog djetinjstva bilo poznato po pjevačima narodne muzike, i kako su moja raja imali poznate roditelje-pjevače poput Zore Dubljević (Matkova stara), Radmile Jagodić (Vukova stara) ili Safeta Isovića (Bucin stari).

Druga gimnazija u koju sam išao opet je bila poznata po pjevačima zabavne i rock muzike, što nismo znali dok se nismo prihvatili danas manje poznatog običaja "razmjenjivanja ploča". Ljubitelji muzike bi u stara vremena razmjenjivali ploče, ali samo sa onima koji znaju čuvati ploču i imaju dobru iglu na gramofonu... (joj ako počnem o "čuvanju ploča" i da  ogovaram one koji su vraćali izgrebane ploče neću nikada završiti kolumnu...).

Tako smo mi donosili ploče u školu jedni drugima. Problem je bio što su LP ploče velike i ne mogu da se sakriju ispod klupe, nego ih profesor zaplijeni i neće da ih vrati do kraja časa. Zahvaljujući tom starom običaju "oduzimanja ploča" saznali smo i za naše slavne učenike-pjevače.

Jednom je Dule, profesor geografije pregledavao zaplijenjene ploče i obradovao se kad je vidio LP izdanje Kemala Montena koje se zvalo "Žene, žene". "Vidi ti Keme, žene, žene! "

Oduševljenog profesora pitali smo kakav je Kemo bio kao đak, a on se samo nasmijao i rekao "Kao i većina vas...".

Još se više obradovala profesorica hemije Muhasilovićka kada je ugledala ploču Zdravka Čolića:"Jao moj omiljeni učenik, ja sam mu bila razrednica!", a na naše standardno pitanje "Kakav je Zdravko bio kao učenik?" ponosno je odgovorila "A šta da vam kažem, on je kod mene bio predsjednik razreda..."

Nakon naših učenika Indexa, Bebeka, Keme, Čole...i neki od moje generacije su postali poznati pjevači poput Tife ili Neleta, no puno prije njih Jasna Gospić je  počela ostvarivati uspjehe kao pjevačica.Već u prvom srednje, a mislim da smo bili drugi razred kada se desio događaj koga se sjetim počesto kada prođem kroz park kod Druge gimnazije.

Znači mi smi učenici koji "luftamo" neki opasan predmet, mi iz mog razreda recimo matematiku, a Jasna i raja iz njenog razreda nešto drugo. Sjedimo na klupama u parku, nemamo para da luftamo po kafanama, pričamo i čekamo "da zvoni" u Gimnaziji. I tada prilazi našoj klupi jedna djevojčica od 10-k godina sa papirom i olovkom i traži od Jasne autogram!

Znači - gledajući sa strane popularna pjevačica koja ima "državni" hit "Dođi u pet do pet" kao vokalna solistica popularne grupe "Ambasadori" (predstavljali "onu veliku državu" na Eurosongu, poznati po svojim vokalnim solistima kao što su maloprije pomenuti Zdravko Čolić, Ismeta Dervoz, Hari Varešanović...) daje autogram.

Ništa neobično.

Ali mi ostali jadnici koji smo pobjegli od "ažbaha koje dijele kečeve" gledamo šta je to "učenica-popularna pjevačica" napisala maloj obožavateljki i smijemo se...

"Preslatkoj Tanjici od teta Jasne!"

Eto mlađi danas i ne znaju šta je autogram, oni kada vide nekog popularnog odmah idu da ga pitaju za "selfie" pa pomislih - zašto ne zapisati ovo prisjećanje. I mi "mali ljudi" imamo pravo da "pišemo istoriju" mada će se više čitati istorije koje pišu akteri poslovice "Istoriju pišu pobjednici" ili nove verzije poslovice "Istoriju pišu obrtnici".

Kad sam počeo o pjevačima - primjećujem da se porodica raspada i da je sve manje bračnih parova - dueta kao što su u moje vrijeme bili Beograđani Betty i Bob (pjevali su zabavnu muziku sa elementima jazza i soula) ili Makedonci Selimova-Želčeski (narodna muzika).

Arsen i Gabi, Senka i Zafir... također su znali zapjevati nešto u duetu i baš je bilo slatko tih godina vidjeti kako se muž i žena ne samo ne svađaju, nego i zapjevaju ljubavnu pjesmu u duetu... U svojoj staroj kolumni koja se zvala Nutbush City Limits

Elvis J. Kurtović / Nutbush City Limits

Elvis J. Kurtović Počnimo našu kolumnu s jednom starom reklamom u kojoj se pominje Svjetsko prvenstvo u Meksiku 1970. godine: Kako se u ovim kolumnama često pominje Pele, fudbaler čije su majstorije obilježile to prvenstvo, kao i razvoj tehnike u vremenima bliskim Svjetskom prvenstvu u Meksiku, prisjetimo se jedne od turneje Santosa po bivšoj nam domovini.

Priložio sam klip u kome Ike i Tina Turner svo vrijeme zaljubljeno gledaju jedno u drugo kao neki golubići...

Radio Days

Slično kao što često pomislim na svog starog dok kupujem, ili često pomislim na pričicu sa autogramom kada prolazim parkom kod Druge gimnazije, tako i često pomislim na film Woody Allena Radio Days.

To je možda zato što radim na radiju...

Otprilike četvrtinu svog života radim na Radio Sarajevu i trebao bih snimiti album ili napisati knjigu naslova "Radio Days", po uzoru na film.

Ovaj film govori o vremenu kada nije bilo televizije i radio je bio glavna stvar u kući.

Interesantno je da sam godinama pomoću filmova nalazio prikladne  pjesme za moje emisije.Ako bih čuo neku lijepu pjesmu u filmu, snimio bih odjavnu špicu na kraju gdje su popisane pjesme koje su korištene.U ovom filmu dopala mi se pjesma koju je pjevala Carmen Miranda - "South American Way".U video klipu koji prilažem ima i primjer tih odjavnih špica koje sam isčitavao tražeći podatke o pjesmama koje su mi se dopale.

Vjerovatno sam jedan od mnogih disc jockeya koji nikad ne bi čuo za ovu nekad popularnu pjevačicu i "zavrtio je na radiju" da nije bilo Woody Allena, pa ću mu se zahvaliti i , dok ne snimim album ili napišem knjigu, ukrasti ime filma za naslov kolumnice...