Zlatna djeca

1.

Kad u životu kažete nekome da je “zlatan”, to onda znači da je vrijedan i plemenit. Iako svijet misli da je pronašao nešto što bi bilo vrednije od te plemenite kovine, ona se računa kao najviša vrijednost. Pojedini ekonomski stručnjaci tvrde da je svijet u ovakvoj krizi i zbog toga što dolar, valuta najjače svjetske zemlje nema, poput drugih, pokriće u zlatu, nego se štampa kad i kako odluče (ne)odgovorni za to. 

Piše: Ahmed Burić, Radiosarajevo.ba

2.

Dolar je kao i košarka nastao u Sjedinjenim Državama. Profesor filozofije i tjelesnog odgoja James Naismith je od vodstva koledža u Spriengfildu zamoljen da svoje studente zabavi nekom igrom na zimskim časovima fiskulture. Profesor je na zid okačio dvije gajbe za breskve, a inspiriran nekom igrom koju je igrao u djetinjstvu u kojoj igrači većim kamenom skidaju manji s neke ravne površine, objavio je 13 pravila kojih se igrači imaju pridržavati. Zanimljivo je da je tada u ekipi igralo po devet igrača, a loptom se nije moglo udarati o pod, driblati, nego samo dodavati. Igra se širila i razvijala, a prvo olimpijsko finale odigrano je u Berlinu 1936, gdje je Naismith kao počasni predsjednik FIBA-e podijelio medalje “svojim” ekipama - SAD (zlatnu) i Kanadi (srebrnu). Rezultat je bio 19-8, a finale se igralo, napolju i – po kiši. Naismith je kasnije postao i prvi član košarkaške Kuće slavnih, u kojoj su, od igrača s područja nekadašnje Jugoslavije završili i Krešimir Ćosić, Dražen Dalipagić i Dražen Petrović. 

Od još svega nekoliko neameričkih igrača u tom hramu košarke tu su, recimo, fantastični Sergej Bjelov, Brazilac Ubiratan, pa “ubica” dječijeg lica Oscar Schmidt, divovska žena Uljana Semjonova, Hortencia Marcari iz Brazila i dvojica Litvanaca – centar Arvydas Sabonis i bek Šarunas Marčulionis. 

3. 

Sve je u detalju. I bog. I vrag. Za mene se najvažniji detalj finala u kojem je bosanskohercegovačka kadetska reprezentacija pobijedila dogodio duboko u prvom poluvremenu, kad je “mali” Džanan Musa krenuo zakucati iz “običnog” dvokoraka, preko litavskih gorostasa, i za dlaku promašio. Vidio sam nešto što u 40 godina praćenja košarke nisam. Svako ko je više od pet puta uzeo košarkašku loptu u ruke zna da se na takav potez ne smije odlučiti niko ko nije apsolutan, jer se, u protivnom, radi o samoubistvu. 

Džanan, čije karakteristike zasad spadaju negdje između ranog Tonija Kukoča i snova o vještini Kobyja Bryanta, jeste neko ko smije i može razmišljati o NBA. Ono o čemu trebaju misliti oni koji to dosad nisu jeste da je i prije bilo velikih talenata – možda ne takvih kao Džanan – ali sjajnih, koji nisu napravili velike karijere jer su ostali zaključani između začaranog kruga “pravila” o tome kad i kako neki igrač može napustiti BiH, i činjenice da nam manjka trenera upravo u kategorijama starijim od 16 do 19 godina, kad se odlučuje hoće li neko biti vrhunski ili ne. Sport je nemilosrdan i može se dogoditi da neko sa spiska Josipa Pandže - Džanan Musa, Sani Čampara, Nebojša Sikiraš, Timur Ovčina, Emir Čerkezović, Amar Barukčija, Aljoša Janković, Lazar Mutić, Adi Alikadić, Nikola Daković, Srđan Kocić i Vedran Mirković – ne bude vrhunska svjetska klasa, ali niko od njih više ne treba razmišljati o tome. Jer su učinili nešto apsolutno: ujedinili duh za koji smo mislili da ne postoji, i za trenutak vratili vjeru u to da svi mi skupa možemo biti bolji, jači, stabilniji, otvoreniji… 

Da, poput njih, možemo biti prvaci Evrope. To im ne treba zaboraviti, kao što u ovom trenutku ne treba zaboraviti Košarkaški klub SPARS i generalnog sekretara Saveza BiH Haruna Mahmutovića. 

Oni su im osvijetili put.  

4.

Elem, od svih škola košarke izvan Sjedinjenih Država uvijek sam najviše respektirao – litvansku. Naravno, poslije naše, koju su utemeljili Daneu, Ćosić, Simonović i Plećaš, zlatnu boju dali Kićanović, Slavnić i Delibašić, a u visine je lansirali Petrović, Kukoč, Divac i Rađa. No, za razliku od prijašnje generacije u odnosu na njih koja je mlatila SSSR kako je htjela, ta ekipa skrojena oko Svjetskog prvenstva u Španiji 1986. i kasnije na Olimpijadi u Seulu 1988. nije se baš naigrala protiv SSSR-a, koji je kao i Jugoslavija bio pred raspadom, pa se u jednom trenutku i zvao Zajednica nezavisnih država. Glavni igrači te ekipe bili su Litvanci – Sabonis, Marčulionis, Homičus i Kurtinaitis, a osnov njihove igre bio je – šut. Iz svih pozicija, lagano, pogotovo Kurtinaitis, i Sabonis, koji je s visinom od 2.22 imao ruku, pregled i okretnost beka. 

Nakon Musinog pokušaja zakucavanja, kamera iz dvorane prikazala je njih dvojicu. Zajedno na klupi Litvanije kako komentiraju pokušaj Džanana Muse – njihov “šef” i suigrač Marčulionis, fizički možda najimpresivniji evropski igrač – volio je raditi upravo to, shvatio sam svu ozbiljnost trenutka u kojem su se našli Bosna i Hercegovina i njezini zlatni kadeti. 

I onda se film odvrtio sam: koševi na garažama, Bosnina titula prvaka Evrope, gumene lopte Tigar, hiljade basketa na sarajevskim terenima, orebićka duga ljeta, izvještavanje s evropskih prvenstava, teški porazi i velike pobjede Reprezentacije BiH, tužna sudbina KK Bosna, pirova pobjeda nad Litvanijom u Jesenicama, i sada zlato prvaka Evrope za kadete. Cijeli jedan život u košarci, i svi mi kojima su zlatna djeca podarila da još jednom razmislimo o sebi, ko smo i šta smo i da li smo zaslužili bolje. 

Jer, kad čovjek nakon suza radosnica i apsolutne sreće malo razmisli o svemu, shvati da mi ovakav uspjeh, kao društvena zajednica nismo zaslužili uspjeh koji je jedna sportska ekipa na terenu više nego pošteno zaradila. I da ti momci nisu bili predodređeni za pobjedu, nego za to da im neki stranački činovnik na državnoj plaći ne uplati novce da uopće mogu igrati na turniru. Jer, valja sada slušati ta lažna posipanja pepelom političara s raznih nivoa koji će “priznati krivicu”, ili reći da su “baš oni dali novac da reprezentacija uplati kotizaciju”. Bijedno. Ali, slika u kojoj Arvidas Sabonis – za ovaj ukus najbolji evropski centar svih vremena – Džananu Musi daje MVP trofej, briše sve. I suze radosnice. 

5. 

Teško je u ovoj zemlji biti bilo šta, ako niste muljator ili poltron. I liječnik, i novinar, i profesor, i trener, čak i direktor javnog servisa je teško biti ako niste “u talu”, i ne podmirujete ili ne hranite neku od piramida korupcije i klijentelizma. Ali, mora da je najteže – mrziti. Neke od reakcija na ovaj trofej bile su zaista bolesne, ali prednjačila je jedna, nekadašnjeg vjernog komunističkog poslušnika koji je prešao u gorljive nacionaliste. Zbog opće atmosfere i toga da se njegovim imenom ne smije kaljati ovaj (kon)tekst, samo mala, interna, nadamo se, razumljiva poruka: 

“Ne brini, seljačino, mi smo jednom davno bili 

evropski prvaci u košarci, sad smo opet, i možda opet budemo. Tvoja nam zamazana kragna i patološki nacionalizam u tome neće moći ništa. Iako je ponekad malo i zabavno gledati tebe i tvoje istomišljenike kako se gušite od muke.” 

A još kad se centar zove Njegoš, a najbolji šuter izvana preziva kao rođena mati, onda nigdje kraja veselju.  

Hvala, zlatna djeco.