Život sa dva kraja: Masterchef, naša realnost

Piše: Ahmed Burić  

Sasvim pristojna dževa se podigla oko budalaštine s krajem Masterchefa, reality showa koji se, sudeći prema reakcijama i skandalu koji je proizveden, ali i pričama iz kuloara dosta dobro primio kod nas. Moram da priznam, iako sam priličan fan kulinarskih emisija, da kod mene nije jer u onom žirijevskom pametovanju – “trebala si obući drugačiju haljinu, a i pjesma možda nije najpažljivije odabrana”, ili “ova pasta je prekuhana, a sos bi trebao biti manje slan” – u realityjima tog tipa ima nešto nepodnošljivo. Najgora su ona kvaziteoretska predavanja o ničemu upućena mladima koji traže svoje mjesto pod suncem u nekoj vrsti globalne teve kafane.

Ali, šta ćeš? Svijet je, pa i kulinarski, takav da ne možemo živjeti okruženi sve samim pametnjakovićima. Osim toga show business tamo negdje u velikom svijetu ima svoja pravila. Niti svi mogu svi biti Jamie Oliver, Angela Lansbury ili simpatični Holanđanin Rudolf Van Veen, pa i veteran Veljko Barbieri, iz čijih emisija uvijek nešto naučite. Ipak, show must go on, pa su tako producenti Masterchefa došli na “genijalnu” zamisao da snime jedan kraj u kojem je na Novoj TV pobijedio Nikola Lesar, a dva sata kasnije na Federalnoj TV je bljesnuo Marko Palfi.

Kraj farse

Stvar je završila međusobnim optuživanjem televizija, a u općoj poplavi tragikomičnih epiloga, Masterchef je, ne htijući, razotkrio logiku besmislenosti ovakve vrste takmičenja. Maske su pale, i sada više nema natrag. Donekle dobra stvar je da svi fanovi imaju svog pobjednika.

Sve to skupa podsjeća na priču o tome da u ovoj zemlji sve ima (najmanje) dva kraja i da baš nikada ne možete biti sigurni koji ćete od njih gledati. Svjedoci smo da se pred kraj ove godine  stalno ponavlja da je sljedeća, 2013. ključna za mnoge stvari: za evropske integracije, za promjenu Ustava, za popis, za reformu pravosuđa, za smanjenje administracije, za sve i svašta.

Ali, nekako kao da se nad sva ta obećanja opet nadvija ona zlokobna slika sive letargije u kojoj je prošlo nekoliko zadnjih godina našeg života: u kvazipolitičkim trvenjima u kojima je jedino bitno zgrabiti tu neku državnu plaću i privilegije – što je, opet, valjda razumljivo, jer ljudi su kvarna roba, ali niti ovdje postoji proizvodnja koja ta mjesta može vječno održavati, niti ovdje postoji toliki broj sposobnih, koji u uslovima ovakvog haosa, mogu s usjpehom obnašati sve te funkcije.

Ko će na kraju, ostati

Politička scena tako podsjeća na Masterchefa, u kojem kuharice i kuhari lupaju onim šerpama i loncima, nešto skuhaju, a onda ih dočeka žiri iz Međunarodne zajednice i kaže im neke nikada do kraja jasne, uvijek načelne, nikad konkretne primjedbe i prijedloge za akcije u (političkom) životu.

Zato “velike” riječi i parole poput – “borićemo se protiv korupcije”, “nismo zadovoljni brzinom promjena”, ili “uozbiljite se”, zvuče kao “karamel se nije najbolje umutio”, ili “za pastu je trebalo još malo slanije vode.”

Besmisleno pletenje konstatacija oko nečeg, u osnovi, jednostavnog. Oko toga da, u osnovi, treba osuditi i zatvoriti nekoliko ljudi koji su najviše učestvovali u bezobrazluku privatizacije i osiromašenju zemlje.

I tako završava ova godina. Snijeg pada na nju, a srce već pritišće nova zebnja – “kakva li će biti sljedeća?.” I kako ćemo je preživjeti. Predlažem da se za 2013. , kao za Masterchefa, snime dva kraja. U jednom bi, sto posto, pobijedio Milorad Dodik. U drugom kraju bilo bi više kandidata za pobjednika – Lagumdžija, Tihić, Radončić bi bili glavni - ali čini se da nijedan ne ulijeva povjerenje da bi show mogao biti barem podnošljiv za gledanje.

I tako, dragi naši gledaoci Masterchefa. Sretna vam nova godina. Neće se znati ko je pobijedio jer o tome  odlučuju samo oni. Oni kojima neće faliti ništa, u odnosu na nas za koje ih nije briga hoćemo li imati što staviti u lonac.

Jer, oni imaju svoj reality show. Zemlju s (najmanje) dva kraja. Baš kao što dva kraja ima i batina.