Živjeti znači dijeliti

Radiosarajevo.ba
Živjeti znači dijeliti

O sarajevocentričnosti, i nekim drugim stvarima 

Piše: Ahmed Burić, Radiosarajevo.ba 

Jutros sam se probudio, sav sarajevocentričan. Mi se, inače, u Sarajevu probudimo ujutro između 4 i 5 i mislimo kako je Sarajevo centar svijeta

Do jedno 8, možda pola 9 ispijamo kafu – svako sam sa sobom jer se međusobno ne volimo – pa u kontemplaciji sve seirimo i uživamo u sarajevocentričnosti. Onda uzmemo nešto i raditi, ali s dubokom sviješću o tome kako je Sarajevo centar svijeta.   

Nema veze što je prošli vikend bio Bajram, i što je vruće i što na ulici ne moš’ vidjeti ni p(a)sa ni čovjeka. I što su svi ljudi pobjegli ili na Bjelašnicu ili na more, ili na Prokoško ili na Boračko jezero, ili bilo gdje gdje mogu pobjeći od ove džehemske jare. Sarajevo i kad je prazno, ono vam je sarajevocentrično, i nema boga ni elementarne nepogode da se te stvari promijene. 

Posljednja dva mjeseca sam, sarajevocentrično a kako bih drukčije, putovao u sve krajeve Bosne i Hercegovine. Istovariš me u Trebinju, a ja sarajevocentričan kako samo mogu biti, ispričam se s fantastičnim ljudima poput Nikole i njegove supruge: oni mi kažu s čim se sve susreću, ja se ponovo sjetim kako nisam sam, i kako je živjeti kad nisi većina, i ne misliš kao oni. I još mi  onako sarajevocentričnom, usput kažu kako ih je vladika “na određeno” vrijeme isključio iz crkve. Sve sreća da nigdje ne pripadam, pa me i ne mogu isključiti, razmišljam tako sarajevocentrično dok mi Željko iz udruženja ratnih vojnih invalida objašnjava kako se manipulira sredstvima za pomoć invalidima, i kako, zapravo, vlastodržeća mafija ima kontrolu i nad kupovinom proteza i naknadama za borce. Mekoga srca, kakav jesam, odmah pokažem empatiju za sirotinju i bijedan život ratnih vojnih invalida, ali odmah se javi sarajevocentričnost, pa nećeš majci ti pokazivati nikakve slabosti, nego ima da si sarajevocentričan, ili ima da te nema. 

Odem, onda, tako sarajevocentričan, gdje ću, šta ću - u Zenicu. Mislim se, otac mi je nekada tamo radio, bio sam desetine puta kao dijete kod Dobrice i njegovog oca Čede, mislim da znam kako šta tamo funkcionira, kad imam šta vidjeti i čuti. Zenica se, kako zna i umije, bori protiv svojih problema, te Mittal, te zagađenje, te ovo te ono. Budem malo i ohrabren jer je u ZD kantonu i Kakanj, čiji načelnik, vele, odlično vodi općinu, u koju ulažu strani ulagači, i u kojoj skoro pa nema nezaposlenih. Sve to mi biva izrazito simpatično, ali ne znam smijem li se radovati, jer sam sarajevocentričan, što mi domaćini baš i ne predbacuju, ali znam ja ko sam ja, i šta je posrijedi. Sarajevocentričnost, i gotovo. 

Muka živa ta sarajevocentričnost, fino vam kažem

U Banjoj Luci, u Savezu za slijepe Republike Srpske pokušavamo ojačati koaliciju “KOMA”: budući da je cijela zemlja u komi, prihvatio sam se surađivati s tim ljudima – s Rankom, Žarkom, Đulsom, svima njima koji muku muče da problem marginaliziranih dovedu pred lice javnosti. 

Biva, ja znam kako se to radi, privodi pred javnost. A i tumarajući svuda, ovako sarajevocentričan, upoznao sam svakakvih ljudi. Dok ljubazno prihvatam poziv ljudi iz biblioteke za slijepe i slabovidne u Banjoj Luci da dođem i održim književnu večer ili bilo kakav drugi program jer sam, kako kažu “nesvakidašnji”, sve se štipam se i propitkujem je li sve sa mnom u redu. Prvo, slijepi me hvale da dobro vidim njihove problem, a drugo kako ću u Sarajevu, među svim sarajevocentričnim primatima, objasniti šta ja to tamo radim. Ma, muka živa ta sarajevocentričnost, fino vam kažem.  

Nekadašnji Sarajlija iz Bijeljine, vidi me drugi put a zove “zemljače”, dok Radoslavu iz Bileće za to da me tako zove, taj drugi put nije ni trebao. A, stvarno, i nije: ja ovako sarajevocentričan kao da ga znam cijeli život. A i on mene. Je li on bilećocentričan, mislim se, dok nabrajam ko je sve od velikih ljudi porijeklom iz Bileće!? Trebao bi biti: Karl Malden, nosilac Oscara za sporednu ulogu, rođen je kao Mladen Sekulović, zatim Dušan Vukotić, prvi čovjek koji izvan SAD-a koji je dobio taj kip, predmet želja svih filmadžija, a i ostale umjetničke fele. Dobio ga je za film Surogat, koji potpuno anticipira doba u kojem živimo. Istina, i Danis Tanović ima Oscara, ali njegovi su porijeklom iz Gacka, koje je pored Bileće, ali nisam siguran da Gačani to ne bi zamjerili pa onda ovako sarajevocentričan, mislim smije li se i on staviti na spisak. Ko zna ko će sve zamjeriti ako napišem da je i Emir Nemanja Kusturica porijeklom iz Bileće, kao i Meša Selimović, uostalom? 

Može bit’ je i to sarajevocentričnost, taj preveliki grijeh, pa onda valja reći da je i veliki pisac Mirko Kovač, koji je nedavno otišao i iza njega još uvijek stoji praznina koja se nikada neće ispuniti – iz Petrovića, a to je opet najbliže – Bileći. I u Sarajevu je Mirko, pokoj mu duši, mislim dobio posljednju veliku nagradu. Pa, (možda) najveći pjevač sevdaha u povijesti ili historiji, kako vam volja, Safet Isović je bezmalo cijelo svoje žitije proveo u Sarajevu, ali je iz Bileće. Kao i historičari i (američki) pustolovi, braća Dedijer. Sad je već možda malo i nepristojno reći da je i moja nana s majčine strane, Džemila, od Čama, iz Bileće, ali možda i nije nepristojno, ako se zna da su otamo i Avdići, napose kolega i idealni (ne)prijatelj Senad. Nastavi li se još ovo kopanje upast ću u zamku da je cijeli svijet začet u Bileći, a to osim što je pogrešno nije ni sarajevocentrično, pa propade cijela ujdurma. 

Čudo vam je ta moja sarajevocentričnost: gdje god krene odmah detektira, i nervira razne poltrone, kriptofašiste i ljudsku (najčešće političku zlobu), ali vidi ljude. U Čapljini, u Livnu, u Mostaru, u Trebinju, u Bijeljini… Možda mi je dobro u Ljubuškom rekao onaj jedan Mićan, da u Sarajevu nije dobro jer imaju ona dva nebodera Momo i Uzeir, a da niko nije mislio da “pored nji’, Isusa ti, metnu i kakvog Juru, što nan j niko nije mislio.” 

I stvarno, u pravu je čovjek. I kud god krene po Bosni i Hercegovini čovjek brzo shvati. Dosta je onih koji misle da bi sve cvjetalo, da eto, nije Sarajeva i sarajevocentričnosti. Hajde, neka im bude, ali im valja znati da je i Sarajevo usko, da bez obzira na brojke nikad skučenije nije bilo i da je onima sarajevocentričnima, kakav same to i sam, nije lako ni u vlastitoj koži, ni u “svojoj” nahiji.   

Ono drugo, i važnije, neka ovako bude kazano: kud god kročiš po BiH, mnogo je onih koji su u pravu, ali su obespravljeni. A čovjek ima onoliko slobode koliko je osvoji: niko ko je napravio neku veliku stvar nije da radi nešto centrično, bez obzira na prefiks, niko čija ljudskost prelazi granice i otvara duše, nije to činio da bi postao simbolom. Nego je išao za ljudskim u sebi. Dok ulicom promiče Rade Aleksić, nastavnik fizičkog vaspitanja čiji je sin Srđan izgubio svoj život spašavajući život čovjeka iz drugog naroda, razmišljam da život i nije ništa drugo nego dijeljenje. Ne misleći da će biti heroj, ne osjećajući niša osim elementarnog poriva ljudskosti, Srđanu su uzeli najviše što je imao. Njegovo je stradanja pouka da su solidarnost i dijeljenje najviše što čovjek može imati. 

Svima onima koji su u pravu, a obespravljeni čini se da je tako zato što smo, svi skupa, zaboravili dijeliti. Jer to znači živjeti. U sarajevocentričnosti. Ili, izvan nje.  

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije