Zeleni i crveni

Piše: Ahmed Burić za radiosarajevo.ba

Fatmir Alispahić nije samostalni brend. I on nije tu zbog nauke, nego zbog popunjavanja nacionalne kvote. Sreća pa se neko tome suprotstavio. Što je, također, oborivo. Ali, šta onda? I šta bi bilo da je ostao ono što je nekad bio?

S raznih se strana bavimo činjenicom da je Naučno nastavno vijeće Filozofskog fakulteta u Sarajevu izglasalo da je podnosilac doktorske teze “Iseljeničko iskustvo u novijoj bošnjačkoj književnosti”   Fatmir Alispahić, nepodoban za stjecanje doktorata.

Navodno je prodekan za nastavu Filozofskog fakulteta u Sarajevu Dubravko Lovrenović utvrdio da je Alispahić pobornik rasizma, govora mržnje i ksenofobije i da, kao takav, ne može steći doktorat iz humanističkih nauka.

Što se Alispahića tiče, Lovrenović je – ako je - tačno dijagnosticirao pojavu. Radi se o čovjeku koji je posljednjih petnaest godina života posvetio kontaminiranju društvenog prostora, o čemu se ovih dana javnost može uvjeriti.
Bez likovanja.

Oni koji su ranije trpili javne uvrede od njega, mi koje je stavljao na naslovnice biltena što ih je pisao i uređivao i nazivao pederima, izdajnicima, i bog te pita kakvim imenima, trebali bi, eto, dobiti neku satifakciju što je, barem privremeno, spriječeno da dobije zvanje doktora humanističkih nauka. Ali, barem, u slučaju onoga što ovo piše, to, naprosto, nije tako.

Jer Alispahić, osim što u njegovom pisanju ima ozbiljnih indicija da autoru tih redova o Srbima - krvopijama, pedofilima očevima pedera, i ostaloj gamadi treba stručna pomoć, nije vlastiti proizvod. On je proizvod konstantnog medijskog (samo)izluđivanja kojim je takozvana desna bošnjačka opcija sve vrijeme pomjerala mozak “svom” narodu. Svi ti Saffovi, Patrioti, Walteri, sva ta naci(onal)istička prljavina finansirana iz centra moći uvijek bliskih dijelu Islamske Zajednice koji (je) kontrolira(o) krug oko Mustafe Cerića, imali su jedan zadatak. Da Bošnjacima utuve u glavu kako je jedini pravi put onaj u kojem oni trebaju imitirati ono najnazadnije kod Srba i Hrvata.

Oni su imali , i još imaju, svoje ljude u svim institucijama i Fatmir (je) treba(o) biti njihovo pojačanje u svijetu akademske književnosti. Otuda odmah i (para)nevladine organizacije ispred Filozofskog fakulteta koje su organizirale potpisivanje peticije.

Liga iz koje se ne ispada
Dakle, uvođenje tog bošnjačkog svetosavlja nije uspjelo, jer se ovdje radi o sredini u kojoj ništa, ni dobro ni loše, ne uspijeva kako valja, pa ni zakašnjeli pokušaji nacifikacije. Nadati se, dakle, da su Bošnjaci ipak osvojili kakav-takav demokratski kapacitet i da će ga nastaviti živjeti, ovakvi osiromašeni i prevareni. I čini se, da nije bez vraga činjenica da je Alispahićev doktorat uskraćen 9. maja, koji se slavi kao Dan pobjede nad fašizmom.

Ipak, ono što plaši u slučaju Alispahić je nešto drugo. To čak nije ni činjenica da su Fatmira na različite načine i u različitim periodima javno podržavale (i podržavaju i danas) neki od naših medijski najeksponiranijih intelektualaca. Uzmite pa proguglajte šta su o njemu u različitim prilikama pisali i govorili naši dični filozofi i pisci, pa će biti jasnije o čemu govorim. No, uz sve to, on se nije uspio etablirati kao mjera vrijednosti.

Rečeno nogometnim jezikom, radi se o tipu igrača koji stalno stoji u ofsajdu, i tako umara čak i linijske sudije koji bi stalno trebali držati podignutu zastavicu, ali im je dosadilo, jer znaju da sude u ligi iz koje se ne može preći u viši rang takmičenja, niti se može ispasti.

U tom smislu, legalistički je moguće osporiti da se  Fatmiru Alispahiću uskrati doktorat. I to bi, u krajnjem, moglo biti legitimno. Ali, suštinski, publicist Alispahić je svojim radom sam sebi osporio pravo da bude humanistički intelektualac. Njegova “znanost”,  tvrdi veći dio profesora koji su se susretali s njom, je bemislena, i tu dolazimo na tanak led validnosti naših akademskih titula(ra): jer ako se Alispahiću uskrati doktorat, koliko bi još doktorata u ovoj zemlji trebalo revidirati, oduzeti, poništiti? Previše.

Činjenica da se, na kraju balade – jer se ne može živjeti ni od dobog, a kamoli od lošeg pisanja -  krenuo ugurati u akademsku zajednicu, govori o njoj skoro jednako kao i o njemu.

Sreća je, dakle, da se neko, konačno, tome usprotivio. No, rekosmo: na fakultete se ne biraju najbolji, najpametniji i najsposobniji, nego oni kojima je najlakše upravljati.

El Commandante i globalna zavjera  
Ali, čisto zbog mentalne higijene i sagledavanja dubine provalije u kojoj se ovo društvo našlo, pokušajmo zamisliti šta bi bilo da je građanin Alispahić ostao ono što je bio kad sam ga vidio prvi put? Na početku prošle decenije u press centru tek uspostavljenih književnih susreta Meša Selimović u Tuzli.

Relativno visok mladić, obrijane glave sa Che Guevarinim likom na majici kretao se među djevojkama-volonterkama kao komandir neke jedinice. Vidjelo se da hoće ostaviti snažan dojam. Tada je figurirao kao intelektualna nada kruga okupljenog oko Selima Bešlagića (kojem je napisao i biografiju) i SDP-ovih snaga koje su u Tuzli bile (u gradu i ostale) vlast.

Nesuđeni El Commandante je, dakle, na put rasizma i ksenofobije krenuo iz potpuno oprečne, plakatno ultralijeve pozicije. U međuvremenu se, valjda zato što je osjetio nacionalni naboj, a i zato što se oko SDP-ovog gnijezda nagužvalo toliko mladih jastrebova, izvlačio sve desnije, da bi danas, eto, postao sinonim za govor mržnje.

Ali, nikako se riješiti proklete misli: šta bi bilo da je ostao “crveni?”

Figure i malograđanština
Sve nešto mislim da bi danas bio jedan od neprikosnovenih ftv-ovskih tumača današnjice, ili narodni poslanik koji objašnjava važnost Titove uloge u Informbirou, osloboditelj koji bi u atmosferi ukidanja dijaloga bacao drvlje i kamenje na “klerofašističke”, “antibosanske” i “antievropske” snage. Istom onom žestinom kojom danas gađa Srbe, jevrejsku zavjeru, pedere i pedofile.

Jer, sve bi, možda, nekako i “leglo”, kad čovjek ne bi znao šta se, zapravo, krije iza ovog “slučaja”.

Ubrzo će izbor rektora Univerziteta i nekako se uspjelo doći do konsenzusa da nakon dvije decenije na to mjesto treba postaviti nekoga ko nije Bošnjak. Ali, kako prepustiti lavovski dio kolača koji sve ove godine odlazi u ruke onih koji su “smislili” i Fatmira Alispahića?

Teško, i zato je potrebno napraviti aferu.

U toj priči (malo)građanin Alispahić nije ni doktorant, ni magistar, ni znanstvenik, ni publicist. On je figura, i to pješak, i njegova vrijednost na ploči nije veća od težine njegovog “znastvenog” djela.

Ni laufer, ni top. Čak ni konj. Samo pijun koji nikada neće stići do polja u kojem može postati kraljica. Jer, kraljice, a pogotovo kraljevi su negdje drugdje. Oni svoje pozicije brižljivo čuvaju. I misle da čuvaju socijalni mir.  Ne razgovaraju ni s kim osim sa svojim savjetnicima i dvorskim ludama. Bez obzira na to igraju li bijelim ili crnim figurama.

Pardon, “zelenim” ili “crvenim”.