Zbogom, novine

Piše: Ahmed Burić

Jučer je osvanuo prvi četvrtak u kojem su dvije marke namijenjene za dnevne novine otišle na drugu stranu. U ruke dvoje prosjaka koji su sjedili na trotoaru. Nekako mi se to činilo poštenije. I svrsishodnije.

Najteže i najgorče priznanje za čovjeka je, valjda, ono u kojem se mora suočiti da ga je izdala njegova ili njezina najveća ljubav. U mom slučaju to su, samo i isključivo, bile novine. U njima sam proveo najveći dio života, iz njih sam, prije polaska u školu naučio čitati, i one su me pratile u trenucima najveće oskudice i najvećeg blagostanja. Nijedan dan u životu nisam mogao provesti bez njih, i u najudaljenijim mjestima u koja sam odlazio preko njih sam tražio svoju vezu s kosmosom. Nisam morao imati za staviti nešto u kiflu, ma nisam morao imati ni kiflu, ali sam morao imati (za) novine. I bilo je tako, sve do jučer.

“Sve vijesti koje su za štampu.” Ovo je jedan od najpoznatijih novinskih slogana na svijetu, a smislio ga je jedan od osnivača modernog novinarstva Adolf S. Ochs, vlasnik The New York Timesa i jedan od najvažnijih izdavača u povijesti zapadne civilizacije. Stvar je jednostavna, a u osnovi brani princip da se svaka vijest koja jeste za objavu, treba naći pred čitaocem, koji opet bez predrasuda treba donijeti sud o njoj.

Dolar, jedini bog 

To je princip kojeg bi se trebalo držati, kad je u pitanju taj posao, koji se često, pogotovo kod nas, precjenjuje. Mediji su, najčešće, samo ogledalo društva. Tu i tamo se, istina, dogodi da snaga medijskog sadržaja pokrene neke promjene u društvu i iznese ih na svojim plećima, ali te su stvari rijetke. Mediji se, obično, kreiraju tamo gdje se kreira i politika.

Na globalnom nivou u to sam se uvjerio upravo pri posjeti New York Timesu. Ima otad i desetak godina, a nas grupu bosanskohercegovačkih novinara su poslali u Ameriku: na dan kad je trebalo posjetiti zgradu na Manhattanu gdje je NYT imao sam blagu tremu, jer to je ta novina o kojoj ste u mladosti slušali i sanjali, da bi na kraju eto i “dobacili” da razgovarate s nekim od ljudi koji je prave. Vjerovatno se tako osjećaju mladi operski pjevači kad prvi put dođu u milansku “Scalu” ili slikari kad stanu pred vrata Louvrea. No, iluzije se brzo razbježe kad se počnu postavljati prava pitanja i stane razgovarati o pravim problemima. Na ispraćaju iz NYT-a jedan mi je iskusan urednik, osjetivši valjda da skepsa tokom te posjete već dobro izgrizla moju fascininiranost, samo poručio.

“Znate, mi smo u koncernu u kojem se nalazimo, dvanaesta firma po vrijednosti i nemojte misliti da smijemo objavljivati one stvari koje mogu ugroziti business ostalih partnera. To je trenutno najvažniji zakon našeg poslovanja.“ Dolar je, dakle, bio i ostao bog, a riječi starog Ochsa utisnute iznad glavnog ulaza u NYT ostale neka vrsta ideala koje život i sadržaj nisu do kraja opravdali.  

Opereta za jednu marku

Često, kad vidim u šta su se pretvorile naše novine, mislim o tome šta mi je rekao veteran s Manhattana. Mi u Bosni i Hercegovini uvijek imamo nesreću da se svaka bjelosvjetska glupost na našem terenu nađe sjajno uporište, pa naraste dobije još paradoksalniju i besmisleniju dimenziju. Naše novine danas – uz par časnih izuzetaka kolega koje čuvaju nešto malo profesionalnog obraza i dostojanstva – su poligoni s kojih političari pomoću svojih megafona šalju nerazumljive poruke o “budućnosti”.

Jer, šta bi sad sluđeni čovjek čitajući novine trebao činiti? Zaboraviti sve ono što je, recimo, Dnevni Avaz pisao o Lagumdžiji nazivajući ga najstrašnijim i najpogrdnijim imenima i vjerovati im sada kad ga timare i titulišu vizionarom? Ili bi trebalo povjerovati da će Radončić svojom “ekonooomijom” i “sineeergijom” kao čarobnim štapićem proizvesti nova radna mjesta, i zaboraviti da je iz svoje firme u posljednjih nekoliko mjeseci otpustio više od sto ljudi? Ili bi u novinama koje izdaje MIMS trebalo vjerovati svim trenutnim zakletvama u ustavni poredak, a znati na koji način su dolazili u posjed desetina firmi koje danas pokazuju milionske dugove, oko kojih čupaju kose banke i revizijske kuće? Ili se praviti da ne vidim kako naši dični “kulturni radnici” i “međunarodno priznati autori” čine sve da se ne zamjere mogućoj novoj vlasti, smješkajući se sa stranica njihovih izdanja i glumatajući celebrityje u ovoj našoj jadnoj stvarnosti?   

Vidimo se u čitulji

Ne. Ovaj put ne. Jučer je osvanuo prvi četvrtak u posljednjih sedamnaest godina u kojem su dvije marke namijenjene za dnevne novine – a to je bilo tako u zadnjih deceniju i po – nisu završile u rukama kolportera, nego u na dlanovima dvoje prosjaka koji su sjedili na trotoaru.

Tako je, barem što se ovoga što ovo piše, završio period Gutenbergove galaksije.

I sada je, eto, konačno gotovo. Ta ovisnost je nestala, ne znam za koje vrijeme i koji rok. Bez žala, bez ogorčenja, bez ljutnje, i sigurno će biti zamijenjena novom, u kojoj se prva kafa  ispija uz portale, za kompjuterom. To, možda, jeste površniji i manje human način da se dođe do informacije, ali je u ovom trenutku neuporedivo zdraviji i manje kompromitiran. Novi put koji je donijela tehnologija možda ne nudi apsolutan izlaz, ali je omogućio da se misli i napiše drugačije. I zato ga treba slijediti. Barem dotle dok se ne nađe efikasan put cenzure, koja je ubila (naše) novine. 

Ali, ostaće žal. Za vremenom u kojem se govorilo da je nešto činjenica ako je “pisalo u novinama”.

Čini se da su u njima danas izvjesne samo čitulje. Za sve nas koji nismo shvatili vrijednosti novog kapitalizma, novih mudrih vođa i njihovih (novinskih) egzekutora.