Vuk, dlaka i ćud

Riječi Vuka Draškovića nisu stav zvanične Srbije, ali on je uvijek imao nerv. Progovorio je o nečemu o čemu se šuti. Treba prihvatiti ruku, ali prije toga raščistiti neke stvari.

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Gledam neku noć Vuka Draškovića na televiziji, slušam šta govori, a kroz glavu promiču desetine slika: dug je život veliki vrag, i u svijetu u kojem malo ko pamti šta mu se danas desilo, i nije dobro pamtiti sve, ali epskom duhu je u tom smislu teško pomoći.

Da, takav je Vuk, političar, književnik i medijska pojava koja je u posljednjih tridesetak godina ostavila, hajdemo tako reći, relativno dubok trag u balkanskim trvorima. Bio je mladi gorljivi komunist, igrao kozaračko kolo, sedamdesetih godina prošlog vijeka ušao je u novinarstvo i stigao prilično visoko. Poslan je za dopisnika u Afriku, odakle je, kažu svjedoci tog vremena, vraćen jer je izmislio ratni sukob između Rodezije i Mozambika. I po povratku napreduje, postaje šef kabineta predsjednika Saveznih sindikata Mike Špiljka, bezbojnog aparatčika kissingerovskog izgleda. Od takvih pojava zazire svaka liberalna podsvijest, i tu, u sporosti i memli prevelikih socijalističkih kabineta, „rađa“ se Novi Vuk. Pušta kosu i bradu „a la Njegoš“, koja ističe dinarske crte lica, i karakter narodnog vođe, i nastaje književnik koji piše roman Nož, knjigu o zločinima nad Srbima koja će dodati temperaturu u ionako uzavrelu krv srpskog nacionalizma. 

U narodima u kojima čo'jek ne može poludjeti dok ga žensko ne izludi, Vukov je salto mortale pripisan supruzi – Danici, koja za razliku od Vuka, koji je iz partizanske, vuče porijeklo iz četničke porodice. Govorio je tada Vuk svašta, kako će odsijecati ruke koje budu nosile muslimanske barjake po Sandžaku, kako su Hrvati, Crnogorci, Makedonci, Muslimani, zapravo, od Josipa Broza izmišljeni narodi, odrođeni od vere srpske pradedovske i crkve pravoslavne, u agonalnim izjavama pripajao Knin, Baranju i Slavoniju – Srbiji, s vjenčanim kumom Vojislavom Šešeljom formirao praktično prvi srpski nacionalistički pokret, koji će kasnije prerasti u Srpski pokret obnove, stranku koja će u prvim velikim demonstracijama protiv Miloševića 9. marta 1991. imati značajnu ulogu.  

Autentično „ludilo“ 

No, paralelno s karijerom okorjelog srpskog nacionaliste, trajala je i ona koja kontrira Miloševiću: bilo bi nepošteno ne reći da je u trenutku najvećeg zatvaranja Srbije i skoro apsolutne Miloševićeve vlasti u tom mraku, jedina koliko-toliko konkretna i efikasna opozicija bio, upravo Vuk. S takvom psiho(logijo)m čovjek, zapravo, nikada nije siguran, je li on suštinski promijenio karakter ili Miloševiću zamjera što ga nije uzeo u svoju ergelu. Ipak, za razliku od Šešelja, kojeg su godine zatvora slomile i od njega napravile podesno čudovište za sve vrste manipulacije i koji je, da se ne lažemo, uvijek bio na kratkoj Miloševićevoj uzici, Vukovo (pa i Danicino) „ludilo“ uvijek se donekle manifestiralo kao autentično. Vuk je etiketu „izdajnika srpstva“ zaradio još 1994, kad je njegova supruga gostovala u jednoj emisiji Studija B. U program se javio zapjenjeni slušalac i u slušalicu sasuo otprilike nešto kao – „šta Vuk ovde po Beogradu nama drži pridike, neka se ide boriti u Gacko za pravdu i za našu stvar!?“ Danica Drašković je hladno odbrusila da se slaže da je njezinom mužu mjesto u Gacku, ali da bi trebao biti na strani muslimana, jer su oni tamo napadnuti. Tako dug jezik se ne oprašta ni Vasojevki, pa su Draškovići otad preživjeli štošta. Miloševićevi agenti su dva puta pokušali ubiti Draškovića, zatvaran je i premlaćivan, i njegovi prijatelji tvrde da je zaista čudo što je živ. U njegovoj biografiji je toliko oprečnih detalja da svakome ko suštinski ne poznaje mentalitet svijeta iz kojeg potječe, današnje Vukovo zalaganje za to da „Srbija duguje majkama Srebrenice“, da se „Memorijalni centar iz Srebrenice preseli ispred Skupštine Srbije“ i „da se zločini počinjeni u ime Srba ne smiju umanjivati i pravdati zločinima počinjenim protiv Srba“ – izgleda kao promotivna kampanja za njegovu novu knjigu Isusovi memoari.

Sve u svemu, Vuk Drašković ispada nepobitni dokaz činjenice da antropologija, odnosno kultura, na kraju, pobijedi nad religijom i političkim konceptom: prije skoro sedamdeset godina započet Draškovićev život se vraća negdje na početak, u (staru) Hercegovinu, i Bosnu, u kojima dvadeset godina od rata nije uspjelo postići ni minimum konsenzusa o tome što se dogodilo. 

A i kako bi? Jer, za to za što se zalaže Drašković, treba pogledati u oči onome što se dogodilo, odnosno onima koji su to napravili. 

Pismo iz Foče

Takav je slučaj, recimo, u Foči, iz koje je neki dan u redakciju stiglo pismo koje, istine radi, ovdje prenosim u cijelosti: 

“Poštovani, 

zarad pravde i istine, a poštujući žrtve rata ma kojem narodu pripadale, odlučio sam se da vam dostavim ovu informaciju. 

Riječ je o Nikoli Perišiću, predsjedniku OO SDS Foča. Rat ga je zatekao na radnom mjestu veterinara na ekonomiji Kazneno-popravnog zavoda u Foči. Ekonomija je smještena na lokalitetu Briona.

Početkom rata, 1992. godine dio zarobljenog stanovništva ženskog spola bio je smješten upravo na ekonomiji na Brionima, gdje su korištene kao radna snaga na Ekonomiji. Nikola Perišić je pojedine osobe ženskog pola prisiljavao na oralni seks. 

Prije dvije godine, dvije osobe ženskog pola (ne znam im imena), žive u Švedskoj ili Norveškoj, i u restoranu '9' se raspitivale za Nikolu Perišića, i pričale da ih je 1992. prisiljavao na seks. Tim osobama iz 1992. godine pomogla jedna ženska osoba iz porodice Radanović.

Nadam se da razumijete zašto se ne mogu potpisati, ali osoba koja će vam dati ovo pismo me dobro poznaje i zna da po cijenu bilo čega ne bih rekao nešto što nije istinito. 

Čovjek kojeg u pismu pominjem je jedna karakterna i moralna ništica i od nje je sve moguće očekivati. S obzirom na to da je u politici, sada je naumio da se udomi u nekom od organa na nivou države BiH, a najvjerovatnije u Institutu za veterinarstvo BiH.”

Tragom ovog pisma, malo sam se raspitao o njegovom „glavnom junaku“: ono što sam uspio doznati jeste da se radi o čovjeku koji mehanizmima straha i krivice drži pod kontrolom status quo u Foči, i koji će, prije ili kasnije pred Tužilaštvom morati ispričati neke tajne koje su se događale unutar Ekonomije kojom je upravljao, te 1992. godine. Balansirajući između nemogućnosti funkcioniranja države i nezainteresiranosti Međunarodne zajednice ponovo se našao u prilici da bude vlast, i da se „legalizira“, tako što će u Sarajevu sjesti u Državnu komisiju, dobivati veliku plaću i mirno spavati.  Unutar njegove stranke postoji grupa mlađih ljudi koja je zato da se otvore i Foča i međunacionalni dijalog u njoj, ali Perišić je još uvijek prejak protivnik da bi to bilo provodivo.  

Zbog ovog pisma, jednog od hiljada onih koja još nisu napisana, nemoguće je da se ispuni Vukova želja. Jer, nije dovoljno ispisati Isusove memoare. Valja odrješiteljski pravedno prisluhnuti mračnim tajnama što su se zbivale u mjestima duž Drine i ostalih bosanskih rijeka. Tih je tajni još uvijek mnogo, i o dosta njih se šuti. 

No, sve se priče jednom ispričaju. 

Ova o Foči i o narodnom poslaniku Perišiću, može biti poučna. A može biti i početak nečega što već dugo čeka da bude urađeno. Katarze, koja uvijek počinje priznanjem.

Kao, uostalom i u slučaju Vuka Draškovića. Jer, krajnje je vrijeme da se prestane mudrovati o vukovima koji mijenjaju dlaku, a ne mijenjaju ćud, i da se počnu prihvatati pružene ruke. 

Ukoliko, naravno, na njima nema tragova zločina i krvi.