U Zmajevom gnijezdu

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Huh. Huuuuuuuh. Vrag te odnio, sedamnaest je godina otad,  od zapadne tribine za Bežigradom – a bio je tačno 11. oktobar 1996. – i momenta kad je sudija odsvirao kraj, a na semaforu ostalo upisao Slovenija – Bosna i Hercegovina 1:2! Pogledao si u nebo, shvatio da taj komad  - unatoč gostoprimstvu za koje si i danas zahvalan – nije tvoj i (možda naivno) ponesen emocijama shvatio da ideš natrag. Kući. Da je Tamo tvoj jedini svijet, mada bi mogao funkcionirati i na kraju planete, i da domovina nije tamo gdje ti je dobro, nego gdje stvarno jeste.

Da si tada dobio kćer ili sina, ovih bi se dana radovao njihovom punoljetstvu, možda već razmišljao o njihovom studiju, ili završetku škole, zabrinuto vrtio glavom na izbor njihovih interesovanja i ljubavi, možda se ljutio što nisu kao ti, možda odobravao. Gledaš svoje sijede sa strane i rupu na tjemenu. Bajramsko je jutro, to već odavno bitno ne mijenja tvoj život: popodne ćeš otići na groblje, pozdraviti očevu dušu, a večeras dočekati još jedan poraz, silni u nizu razočarenja, ili poput zaluđene nacije praviti planove za Brazil, uvećavajući unutrašnji dug Federacije u nekoj mikrokreditnoj organizaciji.

Let Zmaja od Očaja

Hej, idemo na Mundial! Word Cup. Weltmeisterschaft. Coupe Du Monde. After all these years. Čudno je kako taj jedan gol, taj mat Vedada Ibiševića na tacni Edina Džeke spreman natjerati čovjeka da izbriše sve one traume, one truljave golove protiv Grčke, one sudijske krađe protiv Španije, one blamaže protiv Rumunije, sav taj splet neugodnih okolnosti zbog kojih si mislio da si oguglao na sve i negdje u dnu mulja cortexa ostavio prostor za novi baraž, za neko ponovno mučenje i put u Lisabon, neke narodske mudrolije tipa – treća sreća.

U tih dva ujutro u srijedu navečer, na Čobaniji, ispred beskrajnog reda za kebab i falafel, vidio si neku novu šarenu mladost, neku djecu čije su godine prošle u oskudnom vremenu, u sveopćoj pljački društvenog, u krpljenju svakodnevice zakrpama iz prošlog vremena za koje oni nisu mogli znati.

Prije par dana nazvao te je kolega sa Radio Free Europe, da komentiraš stanje oko fudbalske Reprezentacije BiH. Držao te je poslovični oprez, to si naučio iz filozofije Ivice Osima, bazirane na nekoj čudnoj kombinaciji Njemačke klasične i bosanskog zen-budizma koji uvijek ostavlja mogućnost paradoksa. Autocitatnost si uvijek smatrao besmislenom, to je razmetanje. Ali, rekao si nešto u stilu, da je moguće popraviti svaku stvar, ukoliko se ostavi prostor da različite energije nađu zajednički tok.

I rekao si još da je tvoj tip igrača Vedad Ibišević, pomalo luckast tip na terenu, koji zna prioritete izvan njega, i kojem nikakav problem nije promašiti penal u zadnjoj minuti, a onda iz nemoguće situacije zabiti strašan gol. Jer, među centarforima više voliš “lutalice” tipa Gerda Mullera, Stoichkova, Vierija ili Zlatana, nego strašne spomenike tipa Klose, Van Persie (pa i Džeko, ali ga se sad ne smije dirati) koji su kad se sve zbroji, možda i bolji igrači (skuplji, svakako) ali je ona unutrašnja magija, barem što se tebe tiče, na strani ovih prvih.

Današnji Zmajevi su djeca koja su prve nogometne korake napravila u ratu, sa zakrpljenim kopačkama u hladnim svlačionicama, bez vode za tuširanje, u uvjetima za koje njihovi vršnjaci iz Turske i Bugarske (koje se nisu plasirale), a Danskoj, Sloveniji ili Grčkoj, da ne govorimo. I polako zaboravljaš sve one rane koje je sastav Saveza u postratnim godinama nanosio ovome svijetu, misliš o tome kako li je Munib Ušanović gledao utakmicu u zatvoru, i kako su sve te godine u besplatnim putovanjima i za besmislenim soframa pojeli nekakvi lažni nogometni radnici, neka halaša puna sebe koja se proglasila vodstvom našeg nogometa.

Ugled i čokolada

Podsjetimo, to je ista ona “ekipa” koja je Ibrahimoviću senioru tražila neku hiljadu maraka da mu mali igra za mladu Reprezentaciju BiH. Strah te je i pomisliti kakav bi to napad bio, takvu trojicu svijet nije vidio otkad su Holanđani imali Bergkampa, Kluiverta i Van Nistelrooya. Ali, sve to sad treba zaboraviti, i vratiti se starim bilješkama Mihajla Andrejevića, čovjeka koji je utemeljio fudbal na ovim stranama svijeta. Jednog od rijetkih koji je bio na svim mundijalima od 1930. do 1986., ljekara koji je “dopingovao” Reprezentaciju 1974., na onoj čuvenoj utakmici u Frankfurtu, gdje je Jugoslavija, opet u baražu, dobila Španiju. Andrejka je tada igračima, prema tvrdnjama njegovog sina, ubrizgavao čokoladu u vene.

Ovim momcima ne treba doping. I kako je sad lijepo gledati spisak već kvalificiranih ekipa za Brazil i kombinirati šuplje pseudo matematičke kombinacije: s Hondurasom i Costaricom se sigurno može igrati, s Iranom svakako, s Australijom nikad ne znaš, s Amerikom nema opuštanja, s Njemačkom teško, sa Švicom slično, ali može …  I tako do unedogled, do Belo Horizontea, Manausa, Porto Allegrea, do zemlje kojoj niko ne odriče da je najveća i kad je “najmanja”, a kad je fudbal u pitanju.

Ono što je urađeno s reprezentacijom BiH u fudbalu mogao bi biti jedan od dokaza da se u svakom segmentu ovog društva stvar može popraviti i dovesti na stabilne noge ako: međunarodna institucija (u ovom slučaju UEFA) odgovorno zaprijeti ušančenim uhljupima da se niko nigdje neće pomaći dok se stvar ne dekriminilazira; da se određeni posao da u ruke ljudi koji su dokazali da znaju raditi, a da se firme ne dijele prema daidžićko – taldžijskom principu “pomogni ti meni, pomoći ću i ja tebi.”

I zato ti ona izjava Stefana Fulea zvuči malo neautentično, blago potrošeno: “Političari bi se trebali ugledati na fudbalere.” Da, ali tek onda kad se Evropska komisija i ostali nadležni ugledaju u, ovom slučaju, UEFA. Prosto rečeno, daju se zadaci, ukaže se Platini, uslika se s kim treba i kome može vjerovati, i eto BiH na svjetskoj karti. Ovog puta nogometnoj, a u budućnosti možda i na nekoj drugoj   - onoj, recimo, ekonomskog progresa. Hvala Pape, hvala momci, bilo je to onih dva dana ponosa i slave što je čovjek ono što jeste, mada, eto, to ne možemo birati!

I zato, Seja Bem Vindo ao Brasil.