U potrazi za idealnim tekstom

Ma šta dobro, odlično. Mnogo dragih lica okolo, mnogo ljudi na programima, i neka pozitivna energija koja frca i podsjeća na to nismo uvijek bili Kanton za iznajmljivanje turskim i arapskim investitorima, nego i neki ozbiljan grad, u kojem su se događale bitne stvari.

Elem, ostatak ljeta obećava napetu čitalačku sezonu: knjige Mone Eltahawy Hidžabi i himeni, o odnosu prema ženi na Bliskom Istoku (izdavač Buybook), i profesora Tarika Haverića Kritika bosanskog uma, prve su dvije na spisku, ali ima toga još, recimo Žene koje pušu u čvorove turske autorice Ece Temelkuran, ili Melanholiju ljevice Andreja Nikolaidisa. Tako je to – mnogo knjiga, a život kratak i nestalan, pa nikada na zelenu granu.

Na promociji Hemonove knjige Povratak u Hemonwood, sjetio sam se davne priče. Naš zajednički prijatelj N. je s nama radio davne 1990. godine omladinske novine. Mi smo tada mislili da ćemo mijenjati svijet, pa smo kao oružje izabrali novine. Nominalno, Hemon je N.-u bio urednik, ali kako je N. bio i ostao “specijalan” slučaj i svojim suludim, a genijalnim imaginarijem bio najbliži meni, ostalo je da ja deveram s njim. N. je jednom došao s idejom da je napisao savršen tekst. Rekao je: “Tekst je savršen, jer nijedna rečenica ne znači ništa. A ni ostale rečenice ne znače ništa, kao cjelina. A ni ponaosob. Ako hoćeš skratiti tekst, možeš zgužvati drugu stranu, a možeš i prvu.“ Iako znam deverati s različitim vrstama socijalne patologije, to je čak i za mene bilo iznenađenje, pogotovo kad je rekao da se žanr u kojem je tekst napisan zove – “muzičko-politički esej”. Tekst se, naime, zvao Papci na barikadama i malo je remek-djelo koje najavljuje katastrofu, jezikom urbanih simbola. I danas bih ga objavio, gdje god bih mogao. Ali, tada ga nije trebalo objašnjavati. Barem smo tako mislili.

I tako, dok smo mi spoznali šta je život, dok su prošle barikade, ostali papci, te kako se živi i kako se piše, eto nas,  nakon 30 godina u svijetu u kojem sve može, ratuje se po metropola, a anglofoni svijet zauzimaju kandidati sa frizurama – “debilkama”. Boris Johnson i Donald Trump. Baš su se usrećili. Doduše, kad čovjek dođe u pedesetu, shvati da neke velike sreće baš i nema, ali hoće nešto da svijetu na kojem je proveo život ostavi u amanet, nešto po čemu bi ga se pamtilo. U tom smislu, ja sam poduzeo mali eksperiment, i evo njegovog rezultata.

Riječ je o receptu za savršeno literarno djelo. Od sad, pa nadalje i ubuduće, da postanete slavni pisac, vama ne treba ništa drugo nego da se držite onoga što ćete ovdje pročitati. A kako su najčitaniji medijski napisi upravo recepti, tako je i ovaj savršeni tekst prilagođen takozvanom prosječnom čitaocu. Pa kaže ovako:

Recept za uspješno literarno djelo (Tržišna čorba)  

U knjigu stavljate  - prvo 100 stranica tzv. multikulture. Junaci žive u gradu gdje nema napetosti , sve je idealno, nema nacionalnih trvenja. Idealno je da je on musliman, ona kršćanka. Počinje rat, koji izazovu radikalni. Njih dvoje žele pobjeći, ali ne može.  Dodate još 100 strana peripetija, možda zatvor, u njemu ne propustite neke teške scene, može mučenje, može i silovanje, samo da nije previše brutalno, da čitatelj slabe probave ne ostavi knjigu.

Može i drugačije: njih su dvoje u istospolnoj ljubavi (2 x 50 strana), a sredina je protiv toga. Opet izbija rat. Rat je, apsolutno, najbolji temeljac za sve vrste ovakvih čorbi: opsjednuti grad, pustinja, misija u nekoj od zemalja zahvaćenih općom katastrofom, sve se to polako krčka. Treba paziti da se ne pretjera u iskuhavanju kostiju predaka, jer previše informacija svakako zbunjuje čitaoca.

Treba izbjegavati – masovne grobnice, mošti, ognjišta i tako dalje. Kod začina je važno da se “igra” na što kvalitetnije sastojke, a da se ne pretjera u egzotičnosti. Između dva prsta ljubavi, može i više ako ste pravi književni gurman. Ne bježite od seksa u literaturi, ali on mora biti suptilan politički, nije dovoljno znati opisivati banalnu jebačinu, nego treba “ubosti” kancelariju u MMF-u, ili iza stepenica Evropskog doma u Bruxellesu. Nikada ne zaboraviti da se odlaskom na Zapad postaje bolji čovjek. Integralno. Kao prilog, možete servirati razne stvari: treći, šutljivi stranac koji sve zna, ili brbljivi domaći pripadnik nacionalne manjine, zaboravljen od šire zajednice. Mudri stari Jevrej ili ostavljeni Rom, potencijalnu muzički genij. Ako je, pak, ona treća, obavezno mora da je femme fatale intelektualka koja prezire političku korektnost, bavi se ženskim studijama i svakako feminizmom. Zna Pariz ili London kao svoj džep, a obučena je tako da samo poznavaoci skontaju da nosi tašnu Louis Vuitton ili Issey Miyake.

Posebnu pažnju treba obratiti na garniranje: tu idu preci u okupatorskim vojskama, ili pripadnici naroda koji su živjeli u Austro-Ugarskoj carevini. Ako pri probanju ustanovite da nije dovoljno ukusno, slobodno ubacite solilokvije emeritusa o novom svjetskom poretku ili blok vijesti s ratišta u svijetu, od Zalivskog rata do Sirije. Možete isto tako, što je jednostavnija verzija uzeti mapu nekog starog grada, i preko nje ispisati vlastita (ili tuđa) sjećanja. Istina, za to vam trebaju kondicija, disciplina i duže vrijeme, pa se taj recept ne preporučuje početnicima. To kad malo “ojačate.”

Ovako pripremljeno jelo servirajte preko izdavača koji ima biroe u više  gradova, kako bi efekt na konzumenta bio potpun. Za desert možete dodati hepiend, ili iznenadite sve kao s crnom čokoladom: na kraju pobijte sve junake u kratkom vremenskom periodu, neka se svi začude snagom vaše kulinarske inventivnosti. A može i jednostavno, put na Istok, Jugoistočna Azija, Maldivi ili neki jug Madagaskar i ostatak života na plažnom objektu pod suncobranom. Ili jednostavno, odlazak u vrijednosti koje čuva liberalna demokratija. I čupanje iz ralja totalitarnih, uglavnom islamskih režima.

Idealan tekst.  Nije li to ono što ste cijeli život sanjali? Biti pisac u svijetu u kojem niko ništa ne čita nije baš neka sreća. Ali, nije ni najgore što se čovjeku može dogoditi. Dovoljno je pogledati samo našu vlast.

Ili svijet, općenito.