TV HDZ i kusur za raju

Piše: Ahmed Burić, Radiosarajevo.ba 

Najveća perverzija ovog društva leži u tome da se više nismo u stanju odrediti ni prema elementarnim stvarima. Sluđeni politikom i pritisnuti egzistencijalnim mukama ne rasuđujemo pravilno ni kad su u pitanju ogromne prevare, milionski kriminali, ili “akcije” koje nam direktno zavlače ruku u džep. Jer, niti u suštini znamo šta su se političari dogovorili, kad se kobajagi dogovore, niti  šta se, zaista, krije iza stvari koje bi trebale izgledati ozbiljno, a na kraju se pretvore u farsu.    

Kao, recimo, u slučaju GRAS-a. Suština propasti te ekskluzivne prevozničke sarajevske firme je u njezinom vođenju, od kraja rata naovamo. Bivši direktor Jusufranić vodio je firmu po sistemu “više pije neg’ što Šarcu daje”. S jedne strane je pravio privatni univerzitet u Travniku gdje, ako vam fali diploma ili magistarski, možete dobiti šta hoćete, pod naravno određenim uslovima, a s druge stavio firmu na budžet i zapošljavao više ljudi nego što ih treba, čuvajući (socijalni) mir. 

Što prije propadnemo - revolucija

Kako naše pravosuđe, općenito, nije zainteresirano za takve slučajeve, direktor je prošao neokrznut, povukao se u mir akademskog stvaranja. Svakom njegovom nasljedniku, novom direktoru GRAS-a, ostavljena je nemoguća misija: da, baš kao Bimo, održe osovinu sprege vlasti i, praktično, nastavi biti privatna firma na javnim jaslama. Prema svemu poznatom, GRAS bi trebao biti komercijalan i održiv. Ali, nije i neće biti tako. Jer, neće biti i već nema novaca kojima Vlada, svaki put kad se rupa pojavi, začepi. Kako rupe, tako i usta zaposlenima koji bi malo štrajkovali, a malo ne bi, a najviše bi, čini se, prijetili novinarima i pokazivali gola dupeta. Skoro da smo došli dotle da čovjek priželjkuje da baš sve propadne, kako bi se barem nešto pokrenulo. 

“Što prije propadnemo, prije će revolucija.” – kaže jedan moj drug.  

Ne bih baš da propadnemo, ali skoro da mislim tako u jednom slučaju koji se nameće kao glavna tema ovih dana. Riječ je, pogađate, o tome na je na Vijeću ministara prošla inicijativa o osnivanju trećeg kanala, hrvatskog, koji bi se priključio postojećim javnim emiterima. Na stranu sad to što je to još jedan skalpel u truplu već ionako raščerečenog (medijskog) konteksta koji dalje zasijeca mogući integritet BiH, ali tu se pojavljuje barem nekoliko pitanja na koje oni koji su “izveli” tu majstoriju – naprosto, ne mogu odgovoriti. 

Politička Tele(tina)

A ona se uvijek tiču, uglavnom, jedne stvari. Da izvineš, struke, odnosno posla. Jer, nema sumnje da u sadašnjoj šemi javnih emitera – na kojoj ovaj što ovo piše gleda još samo pokoji dokumentarni, zatim program iz kulture i Ligu prvaka- novi kanal treba biti ekskluzivni zastupnik jedne političke “ideje” – HDZ-a. Čeka nas dakle, TV HDZ, baš kao što je RTRS – TV SNSD, a Federalna, zavisno od toga ko “jaše” – TV SDP, odnosno TV SDA. U toj piramidi, BHT je brod koji je davno izgubio kurs, i njime kratkotrajno vladaju različite opcije. A televizija je, da opet izvineš, posao. Nemilosrdna borba za program i gledaoce, kojoj politika, najčešće, može samo odmoći. 

Pravljenje kuće od krova, kao što je slučaj sa hrvatskim kanalom, je stvar osuđena na propast. Jer, razumljivo je da svaki političar – u ovom slučaju Dragan Čović voli sebe gledati na ekranu – ali ko će to platiti? Poreski obveznici? Zašto bi? Ako sve ove godine pod palicom HDZ-a nije nastalo ništa građansko, nikakva inicijativa koja vuče nabolje, zašto vjerovati da danas imaju čarobni štapić, i da će napraviti dobru televiziju? Uostalom, hiljadu puta valja ponoviti, tv je skupa i komplicirana igračka. Uostalom, pogledajte ostale televizije u našem prostoru! 

Je li Al Jazzeri Balkans, sa svom logistikom, novcima pustinjskih šeika, razvikanim novinarskim veličinama i početnicima iz regije koji vam baš i ne znaju objasniti šta se događa na mjestu s kojeg izvještavaju – uspjelo napraviti dobar, važan i moćan medij? Nažalost, ne! 

Kusur za Pelješac

S druge strane, jesu li Kantonalne televizije svuda po Federaciji, od Mostara do Tuzle, išta više od zlovoljnih biltena, lošije verzije nekadašnjih “Priča iz komuna”? Odgovor je, opet, nažalost, negativan. I pod uvjetom da cijela stvar prođe kompliciranu parlamentarnu proceduru valjaće se upitati ko će tu raditi i za čije novce, odnosno za čije babe zdravlje. Svaki medij, a to se u posljednje vrijeme stalno zaboravlja, čine novinari: nikakvi zastupnici, šefovi poslaničkih grupa, članovi besmislenih upravnih odbora i pomoćnici pomoćnika direktora ne mogu napraviti zanimljiv program i atraktivnu televiziju. 

Kako smo svi skupa nezdravi, to će odumiranje nastaviti. I nećemo vidjeti kraj. Zasad, valja zabilježiti da je Međunarodna zajednica insistiranjem na vraćanju (dva) HDZ-a na političku scenu, tim strankama, zainteresiranim samo za finansijski dio kolača, dala (pre)težak zadatak. Da ostave dojam da su nešto više od kriminalizirane interesne grupe.   

S druge strane su pregovori s Hrvatskom. Oni traju. I trajaće. Jer, Hrvatska će u EU, a neke stvari sa susjedom s kojim  dijelimo toliko stotina kilometara granica, i ne dijelimo more i luke – nisu ni izbliza riješene. Neum, most na Pelješcu, terminali u Pločama, skladišta u Metkoviću su milionske destinacije i poslovi. 

I biće onako kako se “dogovore”. Odnosno kako kaže Evropska komisija. U tom smislu, hrvatski kanal je samo kusur. Nikakva potreba, nikakvo ostvarenje ravnopravnosti. 

I to sitan, baš kakvi su i oni koji su ga programirali. I “dogovorili” se o njemu.