Treći čovjek

Ko voli pravnu državu – dabogda živio u njoj! Uvijek kad su te stvari u pitanju, sjetim se onoga što je u legendarnom Trećem čovjeku, Grahama Greenea, dopisao, odnosno izrekao jedan od najvećih umjetnika 20. stoljeća, besmrtni Orson Welles. 

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Odnosno “njegov” lik - Harry Lime, koji u poslijeratnom, oskudnom vremenu potvrđuje onu francusku poslovicu "da prilika čini i genija i lopova". On, naime, misli da ne treba žaliti za tim "da ništa nije kao prije" i da ljudska jedinka ne treba žaliti što živi u turbulentnom vremenu. Taj citat je danas dio opće kulture i naslijeđa, a glasi: "U Italiji su imali 30 godina terora, ratovanja i krvoprolića pod vlašću Borgija, ali su za to vrijeme imali Michelangela, Da Vincija i stvorili su renesansu. A šta je svijetu podarila jedna Švicarska sa svojom politikom bratske ljubavi i 500 godina demokracije i mira? Sat s kukavicom."  

Naravno da stari Orson nije bio do kraja u pravu – "a šta je s čokoladom?" –rekao bi neki plemenit cinički um, ali ipak ne treba zaboraviti da je Švicarska, takva kakva jest, ipak jedna od uspješnijih država na svijetu. Koliko bi ljudi u ovom ludom svijetu, u kojem milioni ljudi traže dom, poželjelo da im je zemlja uređena? Da im život, kao što kažu Emily Dickinson i Dino Merlin, bude Švicarska. 

Neuspio brak nacionalizma i kapitalizma

Naš je život, pak, neuređen, nije Bugarska, nije na svu sreću ni Mađarska, nego je neki čudan spoj, neuspio brak nacionalizma i kapitalizma. Moguća pretpostavka da će kapitalizam stvoriti konkurentno društvo raspala se kao kula od karata, stvoren je etno totalitarizam, koji nacionalni interes koristi kao paravan za pljačku.   

Sve manje simpatični sebi i drugima, gubimo vjeru i u onu posljednju liniju odbrane pred samima sobom: iluzija da je narod bolji od vlasti se otopila. Nije, jer više ništa ne možete postati ukoliko niste povezani s vlašću, ne možete se zaposliti ako vam to ne sredi neka stranka, niti možete vršiti neku javnu funkciju ako niste aminovani. To, između ostalog, znači da je narod pristao na to bude zaslijepljen. Povez koji nam je stavljen prije dvadesetak godina, postao je naše trajno obilježje, znak našeg karaktera, i svjetlo koje bi kroz njega ušlo sad može biti samo smetnja.  

Mi tumaramo u mraku, jer smo tako odabrali. I gušimo se u zraku koji smo sami zagadili. 

I to nije pitanje samo uređenja države: ni Belgija, recimo, prema čijem ustavu je rađen ustavni model Bosne i Hercegovine, ne funkcionira kao država. Tamo je, recimo, na izborima prije nešto više od četiri godine u parlament ušlo jedanaest stranaka, od kojih nijedna nije dobila više od dvadeset posto glasova. Pregovori o ustroju vlasti su trajali godinu i devet mjeseci, a društvo je mislilo da je funkcioniralo, sve donedavno dok nisu otkrili (koje li mudrosti!?) da su ćelije iz kojih su izvršeni teroristički napadi u Parizu jedva nekoliko stotina metara od sjedišta Evropske unije i NATO pakta. 

Svijet, pa tako i mi, jedan od njegovih bolnih hemoroida, živi u strahu, od kojeg bi ga mogla spasiti samo neka velika ideja, ali se čini da je on zapao tako duboko da ta ideja ne može biti ni izrečena. Umjesto toga, na globalnom, i lokalnom planu serviraju se kozmetički trikovi, u osnovi reklamne kampanje za produžetak agonije. 

Jer, šta je drugo odluka Ustavnog suda o tome da usvoji apelaciju Bakira Izetbegovića da Dan Republike Srpske, koji je trebao biti 9. januara nije ustavan, nego još jedna ubleha u nizu? Zaštita interesa Bošnjaka sigurno nije, jer je u ovom trenutku, vjerovatno, nemoguće naći Bošnjaka koji bi slavio Dan Republike Srpske – ako to nisu Dževad Galijašević i Emir Kusturica – taman da vlast  proglasi da se taj dan slavi 32. decembra. S druge strane, ova će odluka proći kao i, recimo, odluka o slučaju Sejdić – Finci. To znači da nikad neće biti provedena i da će na teritoriji RS-a, praznik biti kad odluče tamošnje baje. 

Ukratko, prihvaćanje ove apelacije proizvelo je sličan efekt kao prije skoro deset godina, kad je prvenstveno inicijativom Harisa Silajdžića oboren tzv. Aprilski paket. Homogenizaciju svih političkih subjekata u Republici Srpskoj i novi vjetar u leđa Miloradu Dodiku, čiji je apsolutizam bio očigledno poljuljan. Onog trenutka kad se kriminalna vlast u jednom entitetu zaljulja, i krene pasti, progovore njihovi partneri iz drugog i pruže im ruku. 

Dejtonski ustav je, dvadeset godina od svog postanka, tako došao do grotesknog finala, koje može trajati neograničeno, ali se u osnovi svodi na jedno pitanje: mogu li Republika Srpska i Bosna i Hercegovina s uspjehom postojati? 

Sa ova dva glavna aktera, Bakirom Izetbegovićem i Miloradom Dodikom, odgovor je negativan. Da bi to bilo moguće, vratimo se na početak, bit će potreban Treći čovjek. 

Neko kome nacija neće biti zanimanje.