Tito u posjeti Maši i Medvjedu

Pa kaže: Došao Tito kod Maše i Medvjeda na vrata. Pokuca, i otvara Medvjed, a Tito pita: Je li Maša kući?

Medvjed kaže:  Jeste. I onda, da provjeri:  a vi ste Mašin...

Tito spremno odgovara: Ja sam mašinbravar.         

Posljednjih nekoliko dana živim u Rijeci, na Titovom trgu, i stižu me uspomene: ovdje sam prepješačio kilometre usiljenih marševa, kad nisu znali šta će sa mnom u ondašnjoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Pored Grobnika sada prolazi autoput, a na Trsatu mora da puše još uvijek ona bura koja mi se trajno naselila u kosti, i zbog koje me je i danas paničan strah zime na moru. Inače u toj kasarni u kojoj je danas studentski kampus, moj je rahmetli dedo Alija služio vojsku Kraljevine Jugoslavije tačno 50 godina prije mene. Rijeka je u mome djetinjstvu bila prvo “inostranstvo”, tu sam prvi put vidio secesijske zgrade slične onima u Sarajevu, tuda se išlo u prvu stranu zemlju – Italiju, odnosno Trst. Rijeka mi je bila bliska i po tome što su imali klub koji je – baš kao i moj Velež – zaslužio biti prvak Jugoslavije, ali nije mogao na red od “velikih” – Hajduka i Zvezde. Jedna od najvećih krađa u povijesti nogometa bile su utakmice Rijeke i ni manje ni više madridskog Reala, te fatalne 1984. godine. U šesnaestini finala Kupa UEFA-e Rijeka je dobila na svom stadionu Kantrida 3-1, a onda su za revanš “kraljevski” ofureni. Za sudiju koji je trebao obaviti posao izabran je Belgijanac Schouters, koji je izmislio penal i isključio trojicu igrača. Tada se, od muke, pričalo da je Damir Desnica, inače bez moći govora i sluha, dobio crveni karton zbog – prigovora. Do tada, Real mi je bio simpatičan, ta ekipa s inteligentnim Michelom, showmanom Hugom Sanchezom, previše lukavim Santillanom, prgavim Juanitom, gospodinom Stielikeom, imala je “nešto”, ali tad sam ih prestao voljeti. Ni Zinedine Zidane me nije uvjerio da im opet treba dati šansu. Veliki, bezobzirno gaze male, ali mene takva veličina ne zanima.

Nema dobrih fašista

Kad smo već kod velikih svako malo se vraća misao o tome ko je i kakav je bio Tito: jedina novina u Hrvatskoj koja vodi rovovsku borbu protiv HDZ-ove diktature povratka u devedesete, donijela je ekskluzivni dokument u kojem stoje ove Titove riječi: “Ja kao Hrvat i katolik nisam bio zadovoljan držanjem jednog dijela katoličkog svećenstva, koje ne osuđuje kao takvo uopće, nego od koji su se odbili od velikog Strossmayera, sljedbenika jugoslavenske ideje. Ja bih sa svoje strane rekao da naša Crkva treba biti nacionalna, da se više prilagodi naciji (…) da katoličko svećenstvo u Hrvatskoj bude dublje povezano s narodom. Rekao je to veliki mag na sastanku s nadbiskupom Alojzijem Stepincem, na kojem se dogovarao položaj katoličke Crkve u Jugoslaviji. Bilo je to 4. juna 1945. godine, i taj razgovor je u dobroj mjeri odredio kasniji položaj Crkve, kao i samog Stepinca koji je bio osuđen na gubitak građanskih prava i prisilni rad, u trajanju od 16 godina.“ Izgleda da je Tito, kako sam za sebe kaže, “Hrvat i katolik”  nije oprostio Stepincu što je htio pregovarati sa svima, i čak i sa “čestitim ustašama”. Tito je znao da je čestit ustaša, odnosno dobar fašist – oksimoron. Toga nema, i vozdra, majstore, taman da si sto puta nadbiskup. Inače, prema svjedočenju jedne od sestara koja je do smrti njegovala Stepinca, on joj je pred kraj života rekao: “Mi se trebamo moliti za toga čovjeka.” Ne baš politički talentiran, ali temeljno svjestan da ga je mogao ukloniti kad god je poželio, katolik Stepinac je tražio molitvu za komunistu Broza. Toliko o tome. Historija je puna paradoksa, i samo jedan način gledanja na nju je poguban.

Ima tako jedna, kod Bošnjaka, “medijska” grupa tipova – inače, socijalnih parazita, sinova socijalističkih knezova i bivših podrepnih JNA-ovih muha – koja treba ubijediti Bošnjake da im je za Tita bilo hiljadu puta gore, nego u današnjoj, slobodnoj, finansijsko-vjerskoj diktaturi koju provodi Sin svog Babe, sa sve ženom i poltronima “sa stavom”. Oni svaku kritičku misao o današnjem vremenu proglašavaju “udbaštvom” i “jugoslovenštinom”: ništa zato, ali valja nešto znati. Sve što se danas događa u Hrvatskoj, i najveći dio onoga što se događa u BiH, a radi se o rasapu društava i društva, zakuhala je Crkva, odnosno vjerske zajednice. Ostalo su priče za malu djecu. Za Mašu, junakinju genijalnog crtanog filma Maša i Medvjed, recimo, već nisu. Ona ih je nadrasla. Kad smo već kod toga: ima jedan dobar, obrtnički. Zanatski, što bismo mi rekli: kaže, došao Tito u posjetu kod Maše i Medvjeda. Stao pred vrata. Pokuca, i otvara Medvjed. a Tito pita: "Je li Maša kući?"

Medvjed kaže: "Jeste". I onda, čisto da provjeri s kim ima posla: “A vi ste Mašin...?”

Tito spremno odgovara: “Ja sam mašinbravar.”

On, je prosto, znao ko je i šta je. Hrvat, katolik, partizan mašinbravar, komunist, i na kraju ali ne najmanje važno, prijatelj Maše i Medvjeda. I neprijatelj imbecila koji nas hoće ubijediti da nam je danas dobro.