Svijet 2. januara

Svijet u budućnosti neće biti harmoničniji i bolji, on danas izgleda kao da će tonuti u sve veći haos i beznađe

Piše: Ahmed Burić  za Radiosarajevo.ba

Ove godine sam se malo izvukao od slavlja Nove godine. Nisam palio televizor da gledam folk-operete koje završavaju guranjem oko kamere u čiji objektiv narodske zvijezde revu Bregovićev “Kalašnjikov” (j..o te, zar im nije više dosta kalašnjikova?), niti me je vuklo da posmatram emisije insprirane starim novogodišnjim programima iz kojih neumitno izlazi to da je prije bilo bolje, jer su, recimo Arsen Dedić i Tozovac pjevali zagrljeni. Da ne bude zabune, ja nikad ništa neću ni protiv Arsena ni protiv Toze, ali, hvala bogu, bilo i prošlo.

Teroristički napadi u Volgogradu u Rusiji su opet natjerali na razmišljanje o ratu. Svijet je još uvijek pod ozbiljnim prijetnjama: doduše, je li moglo biti drugačije u svijetu u kojem je proizvodnja rata jedna od najvažnijih privrednih grana? Možda je u tom smislu moj “bijeg” od medija u ovih par dana uslovni refleks, spoznaja da je u takvom svijetu mir moguće naći jedino u samom sebi, u vlastitoj koži. Ako toga, uopće ima.     

Zato se valja okrenuti bliskim ljudima. Zajednički prijatelj je prije nekoliko dana stigao iz Damaska. Svjedoči o brutalnom cinizmu koji se tamo događa: dok se na nekoliko desetina kilometara odatle odsijecaju ljudske glave i genitalije, i sve se to snima videom, u centru defiliraju evropski predstavnici, mirovni pregovarači, špijuni ove ili one strane, razni subjekti i objekti hranidbenog lanca međunarodne (ko)produkcije rata. Noćni život je tamo, veli, življi nego u većini evropskih prijestolnica i život i smrt paralelno teku na nekoliko nivoa.   

Pustinjska Guja

Međunarodnjaci su, izgleda, shvatili da su se zaletjeli podržavajući “opoziciju” jer se u tom ešalonu, očigledno, krije nekoliko ljutih guja. Među ostalim i one koje naše momke i cure dovode u Siriju da ratuju za ko zna koga i tamo ostave svoje tijelo i dušu. Čini se da je Zapad nemarno pristupio arapskom svijetu, i to na sličan način na koji je opet neodgovorno srušio komunizam: diktatore koji su vladali nekakvim inačicama civilnih društava (Gadafi, Mubarak, sljedeća eventualna projekcija bi mogla biti i Ben Ali u Maroku) krenuli su smjenjivati hrabrenjem i osnaživanjem radikalnih muslimanskih snaga.  Baš kao što nakon pada Berlinskog zida nije ostavljena nikakva alternativa, niti je učinjen ikakav korak na uspostavi demokratskih principa i institucija – nego su šverc i brutalna pljačka državne imovine poslužili za temelj bogaćenja pojedinaca, i to u darvinističkom scenariju – tako danas crkava i skapava arapski svijet.

Uz oaze u Hiltonima i Sheratonima u kojima se priprema sljedeći krug pregovora u Ženevi. Najgore je to što se, unaprijed, zna i rezultat. Na pregovore će, dirigovanim žrijebom sigurno predsjednik Bashaar Al Assad, drugi će takmičar, da se nastavimo služiti fudbalskim jezikom, proći kroz baraž, dok se Međunarodna zajednica ne odluči kojeg će od gospodara opozicijskih frakcija progurati u finale. Za to vrijeme će se ginuti, ali i “dogovarati” i švercovati. Sve za demokratiju, reklo bi se, a ustvari se sve vrti oko eksploatacije nafte i gasa. Sve ostalo su priče za malu, i nešto veću djecu, konzumente i one koji prave medije.

Jer, stvari izgledaju sasvim izvjesne. Svijet u budućnosti neće biti harmoničniji i bolji, on danas izgleda kao da će tonuti u sve veći haos i beznađe. Irak, Iran, Sirija, Afganistan, Čečenija, Gruzija… Ono što plaši jeste da nema sigurnih, i nema strategije koja bi eventualno spriječila haos. 

Ptica na žici

Životi nas običnih ljudi u velikim su geostrateškim šahovskim partijama irelevantni, baš kao mali lampion na jeliki iz predgrađa u odnosu na ogromna blješteća svjetla u centrima velegrada. Duboko sam svjestan toga, ali opet, nemoguće me je spriječiti da mislim o svijetu, o nečemu apstraktnom, o univerzalnoj zajednici u kojoj bi jednom bilo mjesta za sve.

Jedan od glavnih pronositelja i arhitekt američke vanjske politike Zbigniew Brzezinski, bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost, jedan od onih ljudi koji znanjem o određenim procesima i donekle kreira i dinamiku tih procesa najavljuje da je Svijet na početku neke nove ere: “Puno zavisi od toga hoće li Obama promijeniti ulogu Amerike u svijetu, i hoće li Evropska unija ići u smjeru ujedinjavanja, ili će krenuti u suprotnom pravcu. Dosta zavisi i od toga hoće li se Kina razvijati istom dinamikom i hoće li Brazil, Indija i Indonezija ponoviti kinesko čudo.”

Za to vrijeme, u mom svijetu 2. Januara, već zalazi popodnevno sunce, i ja s naivno pitam hoće li bilo šta od eventualnih poztivnih promjena u svijetu zakačiti ovu našu nahiju, što se piše kao država, a “funkcionira” kao obijena postsocijalistička samoposluga iz koje uzima šta god ko hoće.

Hoćemo li, dakle, ostati “selo u planinama, sagrađeno oko odjeka revolverskog pucnja”, ili se probuditi iz mamurnog stanja nacionalne “osviještenosti” iza kojeg stoji pljačka i krenuti u izgradnju nekakvog ugodnijeg, pravednijeg, boljeg društva.

Sto godina od revolverskog pucnja bila bi dobra tačka za pokretanje sa ove tačke. S obzirom na to da za svijetom, i ovog 2. januara, kasnimo upravo tih stotinu godina.