Suze za Bahu i srce za Joan

Prvo smo ispratili Sabahudina Bahu Kurta. Na Vlakovu, po kiši i vjetru, nekako najnevjerovatnijim vremenskim uvjetima za Sarajevo. Između sto i dvjesto ljudi, stajalo je u toj slici kao u nekoj kompoziciji koju je mogao naslikati neki naš De La Croix, kad bi ga bilo. I kad bi takve slike danas nastajale. Na golom brdu, od žute ilovače, na vjetru i kiši koja samo pojačava tupe udarce zemlje koja zatrpava. I moj Kugla, njegov sin, koji grli svog Sina, i nebo čije je sivilo imalo onu neumitnu boju istine. Boju kuršuma, kako pjesnik jednom reče.

Baho je bio odličan pjevač. Ali, pjevači su, uglavnom, zaljubljeni u sebe i svoj glas. On je, pak, bio umjetnik. Od najplementije vrste. I potpuno oprečan od asocijacija koje ta riječ, eventualno, danas može izazvati. Nikada nije isturao sebe u prvi plan, nikada tražio da se o njemu piše ili govori, nikada podvlačio svoju ulogu u formiranju scene ili govorio o svom pjevanju. A bio je prvi pjevač iz Bosne i Hercegovine koji je predstavljao Jugoslaviju na pjesmi Evrovizije. Prvi Bosanac i Hercegovac, što danas nominalno ne postoji, ali je bilo tako. I ostaće tako. Teško pišem ova slova, jer u njima utjehe nema.

I nikad se neće vratiti dvije scene po kojima ću pamtiti Bahu.

Prva se desila kod njih kući, u stanu Kurtovih. Ulica Sutjeska, stari kraj. Ušao sam, vrata su uvijek bila otvorena, tražeći Kuglu, a Baho je sjedio na kauču – tad je već živio u vikendici u Lukavici – i s teškom mukom otvarao riblju konzervu. Kao da me vidi prvi put u životu, povjerio mi je tajnu:

"Znaš, tamo gdje ja živim, nema vrućeg hljeba. Pa kad dođem ovamo i uzmem, najdraže mi ga je pojesti sa konzervom sardine".

I, onda malo zastao:

"Znaš, ti bi treb’o napisati jedan tekst!?"

"O čemu, Baho?", upitah, s blagom nevjericom.

"O tome kako više nema pravih otvarača za konzerve. Prije, ili dobiješ pravi, ili ga nađeš u granapu. Ovo danas, ništa". Reče, i pređe preko toga kao da se ništa nije dogodilo.

Prepričavao sam poslije tu anegdotu desetine puta, svi su se smijali, a samo ju je Gorčin ozbiljno shvatio, i nakon dosta vremena poručio da u Kragujevcu postoji neka fabrika koja proizvodi "prave" otvarače. Osmijehnuo sam se: prestali proizvoditi metke, i aute, pa počeli otvarače. Red bi bilo da, barem, paket pošalju u Sarajevo. Da Baho, serbez, ima čime otvarati konzerve.

Druga slika je manje intimna, ali je također tačna. Prije četrnaest godina, 2004. ljeta gospodnjeg, Baho Kurt je slavio pedeset godina umjetničkog rada. Tada smo bili Dani, mislili smo da radimo nešto od velike društvene važnosti i pokrećemo društvo u nekom smjeru. Oko tih novina su se skupljali ljudi i energija koju će teško biti ponoviti: i ne treba, sve što je (pro)palo, i trebalo je, sve što je ostalo i treba, zakoni tržišta su neumoljivi, a ko god volio tržište, dabogda mu u kući bilo. Elem, za priliku svečanog koncerta zajedno sa Muzičkom produkcijom Javnog servisa (jer državna televizija, da prostite, ne postoji) objavili smo CD sa odabranim pjesmama koje je otpjevao Sabahudin Kurt. Ja sam za tu priliku napisao prigodan tekst, i nošen nekakvim ludilom, napisao da će concert umjesto u Narodnom pozorištu, biti održan u - Zetri. Kome se da, neka pogleda, ali i danas uz naslov 50 zlatnih godina, u “Danima” od 29.10. 2004. stoji da će “šansonjer, zabavljač i unjetnik zaborvljenog kova, koncertom u Zetri, obilježiti 50 godina karijere. “ Kakav Freud, kakvi bakrači: onaj što ovo piše Bahi je bio je namijenio Zetru, i ko šiša činjenice u tom smislu. I ako neko za dvadeset ili pedeset godina bude tražio taj podatak, naći će ga, i možda na toj greški temeljiti pretpostavku kako je Baho bio velika zvijezda. I neka će, u tome ga ne treba razuvjeravati.

Kad se 18. jula 1935. u strmoj sarajevskoj ulici Sagrdžije, u zoru rodio Sabahudin Kurt, na drugom kraju svijeta, na Staten Islandu u New Yorku, našli su se Albert Baez, sin meksičkoga imigranta koji je istupio iz katoličke crkve da bi postao metodist, i Joan, kći anglikanskog svećenika, koja će, preći u kvekere. U toj izmiješanosti i šetnji religijama, rodila se i kćerka Joan, koja je rano pokazala interes za muziku i socijalna pitanja. Njezin će život biti američki 20. vijek: 1958. kupuje prvog akustičnog Gibsona i dobija gig za 25 dolara. Njeni glavni uzori bili su legenda gospel Odetta i country komandant Pete Seeger, 1959. nastupa na Newport Folk festival, a sljedeće godine objavila je prvi album nazvan, a kako drukčije nego - Joan Baez.

Od tada, skoro šezdeset godina traje karijera jedne od najvažnijih pojava u svijetu američke folk muzike, čija je umjetnost bila jedna vrsta soundracka života onih rođenih u pedesetim i šezdesetim: zatvarana zbog protesta zbog rata u Vijetnamu, ljubovala s Bobom Dylanom, Davidom Harrisom i Steveom Jobsom, radila s Lennonom, pjevala s Paul Simonom, spriječila hapšenje Vaclava Havela, odgađala rat u Bangladešu, osnivala Amnesty International i odživjela najmanje tri biografije. Kad je u petak uvečer, kažu očevici, ušla u sarajevske "Figure", na priredbu posvećenu njenom dolasku u Sarajevu – prvi je bio tokom opsade 1993. – ni po čemu se nije moglo osjetiti osim po nekoj energiji koja je ispunila prostor. Joan je pogledala mjesto, sjela na stolicu, i slušala neke od svojih pjesama koje su izvodili ovdašnji muzičari.

Sutra, na dan sahrane Sabahudina Kurta, održala je koncert u okviru oproštajne turneje nazvane Whistle down the wind. To je pjesma Toma Waitsa iz 1992. godine, a Joan ju je uzela, zbog motiva teksta: I can’t stay here/and I’m scared to leave/ just kiss me once and then.” Ali, nisam tada zaplakao. Svako od nas ponekad želi otići, biti nešto drugo, i provesti život negdje drugdje, možda i s nekim drugim. To je tako ljudski, čak i kad je Joan Baez u pitanju, ona koja je, valjda, ispunila sve što je u životu namjerila. Zaplakao sam u momentu kad je zasvirala Me and Bobby Mc Gee.

Tu pjesmu pjesama za koju je njezin autor the star-born Kris Kristofersson rekao da je nastala u danima lutanja s gitarom, najboljim danima života, pjesmu o paru autostopera koji fuli voz, i onda zaustavlja vozača kamiona koji ih vozi, ali da mu pjevaju, valjda svaku pjesmu koju zna. Pjesmu koja govori o tome kako je sloboda drugo ime za ono kad ti ništa drugo ne ostaje za izgubiti, pjesmu o tome da bi zamijenila svako svoje sutra za jedno juče u kojem bi njezino tijelo bilo pored Bobbyjevog, pjesmu koju će poslije njezine smrti besmrtnom načiniti Janis Joplin. Pjesmu koja je bila himna širine, priču o velikoj zemlji u kojoj je sve moguće, iz čijih smo filmova, pjesama i knjiga učili o principima, o snazi društva, o hrabrosti.

I onda sam zaplakao: ne za nečim konkretnim, barem mislim da je tako, nego za, kako smo J. i ja utvrdili, za time što smo svi skupa, osim možda Joan, koja zaslužuje svako srce, ali negdje i ona, lošiji i slabiji nego što smo bili kad smo prvi put čuli Me and Bobby Mc Gee. Zato što je sve otišlo k vragu, zato što je Amerika od beskraja sloboda postala kazamat koju vodi suludi demagog, zato što smo mi ovakvi kakvi jesmo, maleni, uplašeni i čekamo da se sljedeći član Porodice kandidira na upražnjeno mjesto, što su sva naša jučer bolja od naših sutra i što više niko ne prima autostopere koji vožnju mogu platiti sevdahom ili bluesom, svejedno. Što Baho nikada nije pjevao u Zetri, što nije imao veliki hit, a bio je veliki pjevač, što svi skupa nismo bolji, a mogli bismo biti, što nam se u kosti uvukao egzitencijalni strah, raspiren od onih koje samo strah i drži tamo gdje jesu. Što smo ovakvi kakvi jesmo, a trebali bi, morali bi biti bolji. I osmijeh profesora Išeka, koji je dvadeset i pet godina poslije koncerta u Sarajevu, donio ponovo album Joan Baez da ga gospođa potpiše. I ovjeri, svojim zlatnim srcem.

Ima tako, velim, nekih dana za koje čovjek pomisli da ih nikad neće doživjeti, a dogode se i um i duša osjećaju da će ih pamtiti do kraja ostatka života. Takav je bio posljednji dan marta ove godine. Kiša se, kao potop, izlila na ulice. Molio sam da opere sve zlo, i da sutra, u nedjelju, na Uskrs i za 1. april izađe sunce.

I ugrije naše stare nade. I otopli zebnje.