Suze malog Kenana

Piše: Ahmed Burić  

Desetina onoga što kriminalci zajedno s profesorima požderu nakon uspješnog obavljanja sticanja akademske titule bila je dovoljna da jedno dijete možda u budućnosti postane šampion. Ali, za to nije bilo sluha, ni u ušima bivšeg šampiona. Pa, kome onda ovo sve, zapravo, treba.

Prije nekoliko dana mediji su obavijestili da je Dragutin Šurbek, živa legenda stonog tenisa, sportista godine u nekadašnjoj Jugoslaviji i čovjek koji je u svim anketama bio blizu naslova hrvatskog sportiste stoljeća, stekao zvanje magistra na Edukacijskom fakultetu u Travniku. Fenomenološka obrada ove informacije, možda se, prema zanatskim pravilima profesije, trebala desiti sedmicu ranije, odmah nakon što je komisija na čelu sa doc. dr. Daliborom Misiračom objavila da je šezdesetšestogodišnji Šurbek  branio rad na temu „Upravljanje organizacijom sportske priredbe – Zagi-ping“, a pod mentorstvom doc. dr. Dalibora Misirače.

Dragutin Šurbek je legenda svjetskog stonog tenisa i u svojoj igračkoj karijeri sa reprezentacijom ex-Jugoslavije učestvovao je na 10 evropskih i 8 svjetskih prevenstava. Na najvažnijem turniru stonotenisera Evropskom TOP-u 12, nastupio je 12 puta, a 1993. doživio je i to da sa svojim sinom brani boje Hrvatske na Mediteranskim igrama 1993. godine. 

Zagi-ping i Kljujić-pong

Priča dalje kaže da je manifestacija “Zagi-ping”, o kojoj je Šurbek radio svoj (znanstveni, jadna majko) rad, najveća u Evropi kad je u pitanju stoni tenis, jer se u tri kategorije svake godine prijavi preko 1000 učesnika. Na čelu tog turnira Dragutin Šurbek nalazi se već nekoliko godina. Prema riječima doc. dr. sc. Dobromira Bonacina , Šurbek je odbranio rad sa najvišom ocjenom i tako postao magistar menadžmenta u sportu.

Za one mlađe, koji možda ne znaju zašto bi ova stvar mogla biti bitna, zasad, recimo još ovo: Dragutin Šurbek je ikona svjetskog sporta, neko ko u stonom tenisu zauzima mjesto kakvo u fudbalu ima Stanley Matthews ili u košarci Kareem Abdul Jabbar. Mjesto doajena čija je karijera trajala toliko da je zahvatala najmanje tri generacije sportista, i obilježila tri i po decenije u tom sportu. Slava Dragutina Šurbeka, ako se te stvari uopće tako mogu komparirarti, početkom sedamdesetih je, otprilike, onakva kakvu danas uživa Novak Đoković.

Svi su htjeli biti u Šurbekovoj blizini, slikati se s njim, imati autogram. Sve i da je htio imati akademsku karijeru u mladosti, Šurbek to nije mogao. Aktivno je igrao 35 godina i za to vrijeme osvojio desetine titular, stotine odličja. Može se reći da je Šurba, kako su ga od milja zvali, jedna od onih pojava koje vam na početku odrede bitne stvari u životu. Njegova biografija “Želja za pobjedom”, rad tada još ne baš previše znanog sportskog novinara Stjepana Kljuića bila je jedna od prvih knjiga sportske tematike koju sam pročitao.

Račun za odricanje

Ne znam ko su profesori Bonacin i Misirača, možda se radi o stvarno velikim naučnim radnicima, i možda je njihovo poznavanje teme organizacije organizacije spotskih turnira veličanstveno poput znanja o Bernulijevoj jednačini, ali čuo sam ponešto o načinu stjecanja akademskih zvanja kod nas. Pogotovo u oblasti fizičke kulture. Dosta se stvari može doznati i o Univerzitetu u Travniku, odakle se svijetom širi znanje o takvim stvarima kakav je turnir Zagi-ping. Ne, ne omalovažavam Šurbekovu volju i htijenje. Ići na ispit u tim godinama, doći iz Zagreba u bosanske planine i tamo izlagati nekakvu svoju strategiju o načinu odgoja mladih u sportu, bez obzira na sve, može samo neko veliki, što je Šurbek u životu pokazao toliko puta. Moja briga o besmislu takvih poteza upućena je nadležnima: pa zar ikome kome bi Šurbek, eventualno, polagao račune treba travnički ferman o tome da je Šurbek magistar, i zar se to nije dalo nekako elegantnije riješiti?

Druga vijest koja je ovih dana podsjetila na to da postoji jedan sjajni sport kakav je stoni tenis skoro me je rasplakala. Mladi, desetogodišnji Kenan Jašarević je od 18. do 20. maja ušao u finale međunarodnog turnira u Zagrebu. Zaslužio je to svojom izvrsnom igrom, jer je pobjeđivao protivnike iz Ukrajine, Crne Gore, Hrvatske, Mađarske i Italije. No, mali Kenan nije nastupio u finalu: njegov klub STK Sana iz Ključa nije imao novca za smještaj u Zagrebu, pa se Kenan u svoje mjesto na obali Sane vratio sa suzama u očima, bez mogućnosti da provjeri koliko bi zaista vrijedilo njegovo majstorstvo i dokle bi stigao, nakon što se plasirao među najboljih 16 u Evropi. U Zagrebu su nastupili takmičari iz dvadeset i jedne evropske zemlje.

Pa kaže još da su članovi kluba iz Ključa morali napustiti takmičenje zbog dodatnih troškova smještaja i visine kotizacije učešća.

Džabe ste krečili

Turnir o kojem se ovdje govori je Zagi-ping, isti onaj na kojem je Dragutin Šurbek zaradio svoj magisterij, pred gospodom Bonacinom i Misiračom, možda i nekim zalutalim prolaznikom, koji sa našao ispred Edukacijskog fakulteta u Travniku. Besmislenost ove vrste društvene i znanstvene valorizacije tako je svu svoju veličinu pokazala na malom Kenanu, čije će suze zbog ranijeg povratka iz Zagreba ostati vječna potvrda da je stvar ovim društvom (ili ovim društvima) sisal na katastrofalnu razinu. Dotle da se postavlja pitanje razloga njihovog postojanja. Iskreno, žalim sve one koji su dali svoje živote da bi smo danas živjeli ovdje, ali vjerujte, ali ovakav život naprosto anulira veličinu njihovih žrtava.

Dakle, šta misliti o zemlji i ljudima gdje je javna tajna da se ispiti na fakultetima rasprodaju kao paradajz na pijaci, a u kojoj jedno talentirano dijete ne može pokazationo što zna jer za njega ili nju nema sredstava? Vjerujem da je desetina onoga  što se popije ili pojede kad neki kriminalac dobije popunjen index sa zvanjem sportskog menadžera bila dovoljna Kenanu i njegovim Ključanima da ostanu u Zagrebu. Baš kao što vjerujem da je magistar Šurbek, voditelj te manifestacije, mogao implementirati upravo stečeno akademsko znanje i pronaći humani način da mali Kenan odigra taj turnir.

Ali, nije bilo sluha, jer na našim prestižnim univerzitetima stvoreni akademski kadar zna kako današnji svijet funkcioniše. Isključivo na bazi korupcije.      

Stvoren je, dakle, monstrum. Država – maćeha u kojoj za nekoliko hiljada maraka, praktično, možeš steći zvanje koje hoćeš  - kod fizičke kulture je tako da se za dan može položiti između 7 i 10 ispita, zavisi od genijalnosti studenta i raspoloženja profesorskog kadra – a zato što nemaš par stotina maraka, možeš svome djetetu nanijeti trajno zlo, traumu od koje se teško  opravljaju i oni stariji i otporniji.

Ova tužna priča samo je jedna od tisuća koje se svakodnevno događaju našoj djeci. Je li vrijeme da se barem nešto promijeni, ili će sve skupa nastaviti ići do konačne propasti. Koja počinje suzama malog Kenana.