Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba

Subjektivna povijest loptanja na Balkanu (II dio)

02. 07. 2015. u 13:55:43

Shares: 0

Prvi genijalac na sarajevskim terenima

Dete Mustagrudić, dijete magije: priča o najboljem sarajevskom igraču između dva svjetska rata

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

U priči o osnivanju istanbulskog Galatasaraya, doznali smo da je jedan od ključnih ljudi za nastanak turskog nogometa bio Crnogorac Milija Bakić, alias Adnan Pirioglu. Priča o sarajevskoj igri u predvečerje Drugog svjetskog rata, također, ne može bez jednog rođenog Crnogorca. Ni verzije o njegovoj smrti u urbanim legendama nisu do kraja razjašnjene. Baš kao ni u Bakićevu slučaju. Očigledno je odnos između neba i zemlje najživlji kod Crnogoraca, valjda zato što im je sve podjednako blizu – i smrt i život , i planine, i more, i prošlost. Povijesti su im postojanije, zbog toga što, valjda, više drže do svoje egzistencije. Ili imaju vremena da bolje pamte?  

Ali, kad smo kod legendi, svaka (sup)kultura mora imati "jednog/jednu" za kojeg zna mali broj ljudi, ali to "nešto" kod nje(ga) je bilo jedinstveno, neprevaziđeno, najbolje na svijetu. Koliko ste puta čuli da sevdah nisu pjevali najbolje ni Zaim, ni Safet, ni Hamić, ni Emina, nego neki brko brico, koji se time nije profesionalno bavio, ali su ljudi i žene na teferičima i sijelima skidali bisere i almasli grane pa ga darivali. NIje to samo naša stvar: postoje hiljade priča o 29 pjesama Roberta Johnsona s Mississippija, i pričaju se s velikim žarom. Baš kao će oni koji su gledali utakmice Karla Skopovija, Muhameda Mujića ili Vladice Kovačevića, a smatrate ih ozbiljnim ljudima, biti u stanju da vas satima ubjeđuju da je tom majstorstvu na svijetu ravan bio možda samo Pele. A kad se, uz nekoliko pića “bolje razmisli”, onda se dođe do zaključka da niko nikada nije igrao bolje nego junak o kojem se u tom trenutku govori. Svijet legendi je, zapravo, svijet fatalnog, i nikada dosegnutog.    

Sve je to ništa, i Joško Domorocki, i Hase Ferhatović, i Švabo Osim i danas Pape Sušić, kako je lopte igrao Dete Mustagrudić

Prvi put sam o njemu slušao kao devetogodišnjak u sarajevskoj ulici Ašikovac. Društvo rahmetli oca se skupilo u kući Ažmanovih i povela se priča o “hlopti”. Tu se uvijek imalo šta reći, a za što se, do za djecu nepristojnih doba, pripustio i “mali koji samo čita novine i zna sve igrače od Triglava do Đevđelije”. To je, naravno, pretjerano ali dovoljno da se ostane trajno inficiranim pričanjem priča. 

Ona o njemu, Dževdetu Mustagrudiću, koji je imao nadimak Dete, s onim silaznim akcentom na drugom slovu u kojem Muharem postaje Muše, a Haris – Hare, išla je nekako ovako. Ispričana iz usta čika Bore, velikog znalca i blagog, i uspješnog komunističkog direktora: “Sve je to ništa, i Joško Domorocki, i Hase Ferhatović, i Švabo Osim i danas Pape Sušić, kako je lopte igrao Dete Mustagrudić. On je prije rata (Drugog svjetskog, naravno) bio igrač Đerzeleza, i bukvalno je jeo loptu. Sve skupa možda nije odigrao dvadesetak utakmica, ali stari mi je prič’o da je na jednoj od centra vuk’o loptu po aut liniji skoro do korner zastavice, a onda promijenio smjer i u visini korner linije došao do golmana i ostavio mu je iza leđa.” – završio je Boro, dok su gas vi za stolom slušali otvorenih usta. Ja sam još dugo u noć, kao kad danas gledate velike poteze Messija ili Zlatana, zamišljao kako po prašnjavoj šljaci na krilu, neki fantastični mađioničar prelazi sve prepreke, a onda se ušetava u gol. “Ne znam šta je kasnije bilo s njim”, nastavio je pripovjedač. “Mislim da je trebao otići u Zagreb, u HAŠK, ali je bio povezan s Pokretom. E, je li otišao pa zaglavio u Gradiški, gdje su ga ustaše ubile, to nisam siguran, ali 1945. i kraj rata nije dočekao.” 

Na zvaničnoj stranici gradića Tuzi u Crnoj Gori, pod naslovom Poginuli i strijeljani u NOR-u 1941. – 1945. stoji, pod rednim brojem 13. - Mustagrudić Dževdet - Deta. Nakon ilegalnog rada u Podgorici pošao je u Sarajevo i tamo nastavio ilegalnu aktivnost za ciljeve Narodno oslobodilačkog pokreta. Kao poznati fudbaler i nada toga sporta izveden iz Sarajeva i priključen partizanskim jedinicama. Bio je borac Igmanskog partizanskog odreda i poginuo kod Pazarića 1944. godine.     

Opet, dakle previše pitanja bez odgovora. Ako je već imao nadimak u Podgorici, on je mogao nastati kao skraćeni zadnji dio drugog sloga imena Džev – det (što prema Škaljićevu rječniku znači dobri, izvrsni, djelotvorni), ali i kao hipokoristik od dijete, dete. Ako je bio 1923. a u Sarajevo je stigao kao poznat igrač znači da mu nije moglo biti više od osamnaest, i da je već igrao seniorsku konkurenciju. I rekosmo – bio najbolji. Podatak da je dva puta igrao za reprezentaciju Crne Gore, “predstavništvo”, kako su tadašnje novine zvale nacionalne ekipe, znači da je počeo sa 16. I stvarno bio dijete

Budući da se tako rano pridružio Narodno-oslobodilačkom pokretu onda je bio progresivnih shvatanja, budući intelektualac. 

Priča o njemu, dakle, otvara mnoga pitanja, i ostavlja veliki broj interpretacija. No, jedan intervju sarajevskom Novom listu koji će mali genijalac Dete, dijete magije dati 21. svibnja  1943, razriješit će neke dileme oko, vjerovatno, prvog genijalca sarajevskog fudbala. 

(Nastavit će se