Šta djeca znaju o zavičaju

Ništa me ne nervira više nego balkanski fašizmi, i ponekad mi je žao što sam maltene sav život potrošio ukazujući i ismijavajući razne idiotske pojave, a da objektivno ništa nisam pripomogao da bude drukčije ili bolje. Iz godine u godinu sve je gore, sve više ljudi odlazi, sve je manje ljudi koji mogu dobro živjeti. 

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Sve se radikalizira, narod kako biva sve siromašniji postaje sve zaglupljeniji, a “regija”, navalom izbjeglica i vlastitim distopijama sve više postaje jedan neželjeni prostor omeđen žicom, za koji je,  zbog pristojnosti, teško i pitati. U međuvremenu je sav svijet, ne samo Balkan, otišao u tri materine, pa svijet za nas više i nema vremena. Eto vas tamo, kao da poručuje cijela ta ogromna administracija, koja se sasipa na grčko-makedonskoj, makedonsko-bugarskoj, slovensko-hrvatskoj, ili hrvatsko-mađarskoj granici. U žicu. I niste za bolje.   

Jedino dobro u cijelom tom haosu je što stasavaju i neke mlađe generacije “stranaca”, kojima će se rijetko dogoditi da vas, kad nešto kažete razrogačenih očiju, upitaju – “a, pa vi znate ko je William Shakespeare? Ili Victor Hugo?” Ovi sredovječni se sjećaju velikog broja kretena koji se za masne pare vrtio oko međunarodnih institucija, kojima je “posao” ovdje bio da nas uče svemu, a kod kuće su bili niko i ništa, da nas podučavaju svemu. Ljudskim pravima, demokratiji, medijima, umjetnosti, šta im padne na um. 

U takvim situacijama na kraju usana bi mi uvijek zatitrao odgovor – “jok, seljačino, eto ti znaš, nego te rodilo da si Englez ili Francuz, pa kontaš da si ufatio boga za bradu.” Ili gdje već. A uz to ide i traumatično sjećanje na zimski raspust u, mislim, četvrtom razredu, na kojem si morao pročitati tri toma doživljaja iz teškog života male Pepeljuge Cosette i snalažljivog mangupa Gavrochea, dok te daidžinica Fadila svakodnevno ispituje, a valja odgovarati pred danas pokojnom nastavnicom Hedvigom, koja je, ako nisi pročitao, tako bolno vukla za solufe, da i sad cvikaš kad te šišaju oko tog mjesta. Traume su čudna stvar – nije čudo da nijemci za san kažu (der) “traum” – ali nećemo sad ovdje dublje u psihologiju. Ni u Njemačku. Dovoljno je, opet, citirati velikog Hugoa: 

“Svijet je u takvom stanju da nijedna ideja koja bi ga eventualno mogla usmjeriti u dobrom pravcu u ovom trenutku ne može biti izrečena.” 

Krme(tnjak) u Teheranu

Kako onda, tako i sad, reklo bi se.  Dok se čeka da na prijestol najmoćnije sile svijeta zasjedne (polu)idiot kojeg će sačekati računi svih “derneka” koje su Sjedinjene Države pravile po svijetu sve ove godine, naše će male i nesimpatične državice šljapkati u blatu i (samo)dopadljivo groktati. Ono nešto malo pametnog i mladog svijeta što je ostalo čekat će zgodnu priliku da se ispali iz vlažnoga tora, mi ćemo se čuditi pitanjima koja stižu iz bijela svijeta, a eto, tiču se svih nas. 

Ta pitanja djeluju, naizgled, glupa, ali u svakom od njih ima i nešto “soli”, pa nije baš da im se skroz treba ibretiti. Pa se, recimo, Azra (29), naizgled divna mlada osoba iz BiH, čudi pitanju vršnjakinje iz bijela svijeta: “Znači, rat je kod vas gotov, je li tako?” Za odgovor na to pitanje se stvarno treba napeti. I on bi, iz moje vizure glasio: “I jeste i nije. Nije, naime, gotov jer svi oni koji su imali poluge moći za vrijeme rata – minus nešto uhvaćenih zločinaca – još uvijek imaju toliku, ako ne i veću moć. Unutar zemlje postoje jake snage za njezino rasturanje, ohrabrene bilo korupcijsko-klijentelističkim konjukturama koje su stvorile pogodno tlo da pravosuđe nikada ne proradi. Tu su još i nikada ugušene aspiracije susjeda na teritorij, pospješene nacionalizmima njihovih produženih ruku u zemlji. Takva situacija traje još od prije 1. svjetskoga rata, dok je 2. svjetski samo produbio te  suprotnosti. U posljednjem ratu nije bilo pobjednika, ali se svi ponašaju da su pobijedili, tako da je na pitanje – “je li rat završen?” – u ovom trenutku, nemoguće odgovoriti.” 

Aldo (28), na fotografiji izgleda kao simpatičan mladić, a za najčudnije pitanje je izdvojio ovo: “Dobro, kad ćete vi (Hrvati, bezbeli), izaći iz Sovjetskog saveza?” Aldo je, sigurno, pametan i ne treba mu mnogo sugerirati, ali ako će govoriti “po pravici”, valjat će mu reći da Sovjetski savez već dugo ne postoji i da je to pitanje, s te ravni glupo. S druge strane, mentalni izlazak iz masovne hipnoze koja je tolike godine krasila Sovjetski savez, ali i naše narode i narodnosti, nikada do kraja neće biti moguć. U zemlji u kojoj jednog ministra odbrane nađu da je prijavljen na lažnoj adresi, a drugog predlaže Udruženje udovica. Uz dužnu počast poginulima, i nije očekivati ništa drugo nego da vas zamijene za one koji tuše babuške, simpatične suvenire iz kojih izlazi jedna po jedna, sve manja bakica s pregačom i crnom maramom, dok je pola zemlje već zavijeno u crno. Tamnocrno. 

Nataša (25) studentica forenzičke psihologije iz Beograda je žalosna jer je neki pitac s interneta pitao – “dakle, vi govorite sibirski?” Možda, reklo bi se. Jer, jezik koji danas poznajemo kao srpski, Vuk je Karadžić (što bi rekli, Vuk je Drašković, a Karadžić je - Radovan), odnio u Beč Jerneju Kopitaru s granice Hercegovine i Crne Gore, jer ga je takvog čuo od kazivača. Jezik je kasnije dobio ime srpsko-hrvatski, a da je bilo pravde zvao bi se hercegovačko-crnogorski. I još, ispadne li tačno, kao što tvrde pojedini antropolozi, da je priča o seobi Slavena najobičniji mit, te da su ove prostore prevashodno naselili nomadi sa Kavkaza i Urala, eto sasvim realne osnove da se kaže kako se u Srbiji, donekle, govori – sibirskim. 

S Makedonijom nisi sam. Snežani (23) neko je postavio pitanje: “Ima li nekih velikih zgrada u Makedoniji?” Š’o bi se reklo – ako išta ima, ima toga. I zgrada i spomenika, velikih da se iz kosmosa vide. A i što se ta neka budala nije raspitala, ima novi arheološki Muzej, ne bi ga se Berlin zastidio. E sad, ako ta(j) zapita ima li dovoljno eksponata za tu zgradurinu, to je već drugo pitanje, ali bit će da je njima krivo što nemaju oni, pa zapitkuju. 

Ipak, čini se da je “najjače” pitanje postavljeno Boni (31), menadžerici prodaje iz Albanije. Piše: “Imate li Nutelle u Albaniji.” 

E, sad Bona mora da je snalažljiva pa da je odgovorila: “Imamo, ali nije tako dobra kao kod vas.” Što je tačno, oni koji ližu i mažu Nutellu znaju da treba pogledati zemlju proizvodnje, jer je austrijska kvalitetnija i ukusnija od balkanske lohotinje. Ako je, pak, Bona ozbiljna lauferica onda će odgovoriti: “Nema. Svu smo je polizali!” A i zavisi ko postavlja pitanje. Zato, ako vas neko dobronamjerno pita: 

-Where are you from?  

Lijepo odgovorite: 

- From Bosnia. 

Ako na to odgovori: 

- O Baznia? How awesome!

Nemojte reći onaj jalijaški odgovor koji svi znaju, a tiče se nosanja. 

Nemojte reći ništa. Vaš zavičaj nije važan nikome osim vama.