Šta će Željka sama u kafani?

Oni opsjednuti turbo-folkom, odmah znaju nastavak trash evergreena koji izvodi Indira Radić: “pitaju se svi/ šta vas briga/isti smo pred bogom/svi ranjeni od ljubavi”. Hja, ranjeni od ljubavi i koječega u ovih posljednjih dvije i po decenije. I toliko smoreni, da više, ljudski, ne možemo reagirati ni na šta. Tri-četiri televizije ovih su me dana molile da kažem nešto o dogovorima po kafanama, u kojima se po ko zna koji put trasira evropski put.

Takav sam da gledam da ne odbijam kolege, znam kako je živjeti pod stalnim pritiskom da doneseš neku izjavu koju moraš emitirati u večernjem dnevniku. I onda – pričam. Negdje se sjetim kafanske dosjetke, negdje o odnosu Tuđmanovih salveta i ovovremenih tariguza, a negdje pokušavam izigravati onog čuvenog “političkog analitičara”. Uglavnom, o tim stvarima je nemoguće reći išta bitno, jer su one po svojoj suštini - banalne. Šta god kažete ili napišete o tome, neće trajati, jer je pozadina tako trivijalna i besmislena, da čovjeka bude skoro stid da se upušta u te komentare. A sve je, u suštini, vrlo jednostavno:  okvir današnje Bosne i Hercegovine je nedovršena i propala ideja o životu tri naroda jednog pored drugog i gotovo. To, osim što nije prirodno, nije ni moguće održati, jer će svako ko bude imao mogućnost bježanja iz te situacije to svakako iskoristiti, pogledajte samo odliv obih s hrvatskim pasošima otkad je Hrvatska ušla u EU, i sve će vam biti jasno. Ovdje, u ovakvoj Bosni i Hercegovini se ne ostaje nikome, osim, valjda, onima koje uhljebljuje vlast.

A vlast je, barem tako kaže agencijska vijest, uhljebila još neke nove kadrove. Pa kaže da je Vlada Kantona Sarajevo za predsjednicu Upravnog odbora Javne ustanove Kantonalni zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa izabrala Indiru Kučuk Sorguč. Istovremeno, za predsjednika Nadzornog odbora izabran je Sulejman Memo Haljevac. Imenovani su i članovi, čija imena javnosti ništa ne govore, ali valjda to tako hoda. Ne ulazeći u kriterije kojima se postaje Neko i Nešto u upravnim i nadzornim odborima, valja spomenuti da su narečena pisica i slikar-komičar javnosti poznati kao autorica pozorišno-knjižnog hita Ja, mahaluša i redovan učesnik reality showova (šououova) sa specifičnim smislom za humor. To se otprilike svodi na to da sami sebe proglasite “mahalcem”, a obično galamite imitirajući pojedine likove iz Top-liste nadrealista, uz stalnu upotrebu uzrečica “oko, ba”, “ša je”, “eki njega”, i ostale kolokvijalne uzrečice jalijaša iz sedamdesetih.

No, ta vrsta “humora”, osim što je bila jedva smiješna i prije trideset godina, u sebi nosi i jednu opasnu klicu.

To je klica (opravdane) predrasude, u kojima se Sarajevo svodi na ćevape i pitu, ćepenke na Čaršiji, jalijaše u špicokama i zvoncarama, i nikada dorastao grad. To je neki antropološki nedovršen svijet, koji se zna šaliti na svoj račun, ali je suštinski retardiran, i nesposoban da se ostvari u bilo kojem svijetu, osim onoga fizički zadanog. Svijetu mahale, njezinih rigoroznih i zaumnih pravila. Koji nam, eto, imaju štititi kulturno nasljeđe. Ali, bez namjere da ih se na bilo koji način amnestira, Kučuk Sorguč i Haljevac nisu krivi za svoje postavljanje. Niti zaslužni. Oni plivaju u bari mahalske žabokrečine. I njeni su istaknuti predstavnici. Kriv je antisistem koji sve kadrove postavlja u neku vrstu ovisnosti o javnim prihodima, odnosno o kreditu MMF-a, koji se ima preusmjeriti u plaće javnih službenika. Tako se učvršćuje (stranački) obruč vjernih saradnika, kojima se učvršćuju rezultati izbora, popisa, stranačkih i lista za odbore. Tako se pravi neprincipijelna i nedorasla, ali ipak brojna stranačka masa. Druga je stvar, što se kroz tu i takvu prizmu, Bošnjake vidi kao nedozrelu, primitivnu masu, kojoj je moguće raditi sve, a da se ne buni. I da trajno ostane u mentalitetu mahale.     

Na naizgled višem nivou, a jednako banalnom kakav je i odbor za kantonalnu zaštitu reality showa, su i “dogovori” lidera. Nekom strancu je opet palo na pamet da ih skuplja po kafanama – dosadile kancelarije, a i vrućina je – a kao i svaka hajdučija, sve brzo i prođe. Tako je, izgleda preko noći jenjala i ljubav Čovića i Dodika. Stalno podgrijavane tlapnje o obnavljanju Herceg-Bosne i uzajamno “njegovanje” kršćanskih vrijednosti (baš kao da vodstva stranaka nisu nevjernici par excellence), raspala se, možda zato što je Beograd, ipak, pritisnuo Dodika i ponovo ga podsjetio da ne traži selamet po Terazijama, nego da sjedne s Bakirom, kojeg je, objektivno, i zaslužio. S druge strane su rezultati popisa, koji i frizirani (jer, sve je u ovoj zemlji tako) pokazuju smanjenje broja Hrvata, pa Čoviću ostaje da se malo femka po principu – “haj’ me još malo nagovaraj”,  Pozicije su svima jasne, niko neće naprijed, a jedino što ovu zemlju može na bilo koji način naprijed, jeste da je Evropa usisa u sebe. S tim da i tu postoji mala kvaka: ne s ovim vodstvom, jer ako su današnji političari garant evropskog puta, plediram za to da nas odmah pogodi meteorit, i to ako može da odmah zvizne u Kantonalni zavod za zaštitu reality showa. Pa makar ja sjedio u njemu.    

No, ono što može utješiti, jeste da, iskoristimo mahalsku retoriku, ni anamonjihovi nisu ništa bolji. Nejasno je još jedino šta će Željka Cvijanović sama u kafani, odnosno zašto na televiziji ispaljuje izjave tipa: “Pedalj zemlje u Priječanima vrijedi više od svih svjetala pozornice u Sarajevu?” WTF? Ali, tu vam je to negdje. Baš kao što se kulturno naslijeđe čuva reality showovima, tako je i za zemljom u Priječanima. Ona se brani na sarajevskim pozornicama. Ili u kafanama, svejedno. S Indirom Radić na usnama. To je ta “filozofija”. Naci-turbo-mahalska.