Spontano, a lažno

“Sumnje su jurile mojom glavom dok sam smatrao izvodljivim provođenje zakona, što izgleda nije željela većina poštenih građana.” –  tako je govorio Elliot Ness, šef tima za borbu protiv organiziranog kriminala u Chicagu tridesetih i čovjek koji je u povijest ušao kao šef "Nedodirljivih". 

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba 

Grupe agenata s posebnim ovlaštenjima kojoj je bilo povjereno da razbije jednu od najjačih kriminalnih organizacija u Sjedinjenim Državama, koju je predvodio zloglasni mafijaški boss Al Capone. Na Nessa je nekoliko puta pokušan atentat, ranjavani su njegovi prijatelji, jedan je i ubijen, ali Capone je zatvoren na 11 godina. I to, ne zbog kako bi se mislio brojnih ubojstava, prevara i iznuda. Nego, zbog utaje poreza. S državom, ako je ozbiljna, nema igranja.      

A ako je kao naša, onda je neozbiljna. Ne znam kako kod vas, ali oko mene je nekako nestalo onog poslovičnog smisla za humor koji je našeg čovjeka uvijek krasio i po čemu je bio nadaleko poznat. Znate cijelu shemu: Mujo i Suljo, pa život pred njih stavi neki naizgled nerješiv problem, a oni ga svojom duhovitošću očas izvrnu na leđa. Legende o čuvenima Muji i Sulji širile su se paralelama i meridijanima. Svi su pričali te viceve, od KOS-ovih agenata, preko HVO-ovih generala, do međunarodnih sudija i tužitelja u Haagu. Te ozbiljne šale doživjele su i svoje umjetničke i literarne inačice u Đurinoj režiji (gdje su, doduše, Mujo in Haso, dakle, pomalo dotjerani za istančano slovensko tržište humora), a u svojim ih kolumnama kroz sliku svijeta zajedničkog prijatelja Kože, opričava i Boris Dežulović.  

Bez ironije, ovdašnji smisao za humor, zaista, je u najtežim trenucima znao biti velika (duhovna) pomoć, jer skoro da nema nijednog važnog događaja koji s dogodio u BiH, da ga nije “oprao” ovdašnji duh. Od prvog političkog kontekstualiziranja bosanskih muslimana u Jugoslavensku muslimansku organizaciju Mehmeda Spahe (“selam ti je muftija, treća mu je kutija”), preko koncentracionih logora (“udaljava se Mujo iz Jasenovca zbog nedoličnog ponašanja”), do opsade Sarajeva (“ne znam, u Zenici se pucala”), postojao je trajni kontinuitet "provala". Nema osobe ni stvari koje nisu bile predmet obrade, i to je jedna od trajnih socijalnih vrijednosti ove obezvrijeđene sredine. Mi smo vam Bosanci, i Hercegovci, što se kaže, idealan predmet za zajebanciju. Kad nas handre, ne ljutimo se mnogo, a najčešće se i najbolje šalimo na svoj račun. 

E, ali u posljednje vrijeme se ukazala mantra protiv koje nema “lale – mile”! Ta mantra se zove “bošnjačko jedinstvo”, a njezini su nosioci kako znamo, (lideri) “dvije najveće bošnjačke stranke”. Kojima u posljednje vrijeme baš i ne ide najbolje, jer jedan je u pritvoru, a drugi na saslušanju. Valja, naime, objasniti kako je moguće zastrašivati svjedoke, bivati u okruženju raznih kriminalaca, graditi tornjeve, uzimati kredite, postavljati ambasadore za “nagradu”… Jedinstvo, o kojem se toliko trubi, bit će, naime, i fizički teško ostvariti. Ukoliko se, preko glavnih nosilaca, ne ostvari u Kazneno popravnom zavodu Zenica. Još jučer je to izgledalo nemoguće. Već danas izgleda itekako dostižno.

No, ne treba imati iluzije. Nije moguće za mjesec dana podići ono što je rušeno dvadeset godina. Ali, krene li sve u dobrom smjeru, u narednih mjesec dana ili nešto više, kako vrijeme bude odmicalo, počet će rasti cijena slobode aktera u ovoj priči. Na površinu će isplivavati sve jezive rabote, miniranje grobova zbog homogenizacije, likvidiranje potencijalnih protivnika, trgovina nedozvoljenim sredstvima, sve ono što osumnjičene i svjedoke lako može pretvoriti u optužene: sve ono što je trebalo biti zacementirano “bošnjačkim jedinstvom”, poput decenijama nataloženog mulja isplivat će pred lice građana Bosne i Hercegovine. Jer, valja paziti da se sazna baš sve: kako su se pravili zajednički planovi, kako su pucali “talovi” i kako su se u osiromašenom i rasturenom društvu stekla višemilionska bogatstva. 

Zato, naime, u narodu fali humora. Valja se suočiti s činjenicom da je Bosna i Hercegovina, posljednjim aranžmanom s MMF-om došla u grupu zemalja u kojoj su Srbija, Kosovo, Gruzija, Ukrajina, Kipar i Grčka. 

A to, priznat ćete, nije smiješno. A nije ni provala. Termini “bošnjačko jedinstvo” i “Evropska unija”, u ovom trenutku, jednostavno, ne idu skupa. I to je ono što valja naučiti iz ovog slučaja. I nisu u pitanju vicevi. Nego ozbiljne stvari. A za njih je potrebno vrijeme. U kojem su pošteni ljudi okretali glavu od bahatosti vlasti koja je kad je ispucala sav arsenal ubleha kojim je varala ljude, ostala na posljednjoj stepenici, “najjeftinijeg oblika ponosa”, kako ga naziva Artur Schopenhauer. I još nešto: sva pitanja o korupciji, kriminalu, svu retrospektivu toga zašto smo živjeli kako smo živjeli i ko je napravio sve što se ovoj zemlji dogodilo trebalo je zacementirati “bošnjačko jedinstvo”. Treba malo sačekati i vidjeti ko se god u posljednje vrijeme zalaže za to, i bit će manje-više jasna piramida onih koji su do krajnjeg iznurivanja jahali ovu zemlju i taj narod. 

Baš kao što su u centru grada jučer neka djeca, kojoj ništa nije jasno, ili rade za studentsku crkavicu, skupljala potpise za puštanje predsjednika SBB-a. I reče jedan Sarajlija: 

“Men’ se ćini, ovo sve spontano?” Na izrazu lica se vidjelo ono “šatro”, a dodao je još nešto čemu ovdje nije mjesto. Sočnu psovku. Koja u sebi zna da je svako nacijedinstvo, zapravo – prevara onih koji se time žele odbraniti od pravde. 

I koja, možda, znači da taj narod još uvijek nije ubijen u pojam.