Spisak za odstrel

Između muke i bruke: Komunikacijski slom i rodbinski sistem

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Ovaj je tekst trebao otići sasvim drugim tokom, i trebao biti neka vrsta “autoPR-a”, ali ne da se to. Mislio sam, snimili smo pjesmu “Strana sa koje lete zmajevi”, dosta ljudi se pozitivno izrazilo o njoj, par hiljada pregleda tamo i ovamo je pokazalo da smo, eto, učinili Zmajevima ono što su zaslužili i – gotova stvar. Mislio sam da ću bar jedan dan moći biti svoj kolega i drug Elvis J. Kurtovich, pa se hvaliti glazbenim uspjesima - ali ne ide. Prosto, postoje ljudi talentirani za samoreklamerstvo, koji znaju upaliti narod i samim svojim pojavljivanjem – i kad lupetaju najveće gluposti, i kad vlastiti sitan interes “prodaju” pod najviše domete – izazvati divljenje ionako izluđenog naroda.

Selektor nogometne Reprezentacije BiH  Safet Sušić (nikada nije bio) takav. I kao igračka zvijezda koja je “pucala” slalome kroz protivničke odbrane bio je tih, šutljiv, povučen tip, koji se nije razmetao izjavama. Igrao je svoju igru u kojoj je bilo uspona i padova i čarobnjačkih trikova, i svoj je posao radio nekako “starinski umjetnički”. Govorio je svojim djelom, najbolje što zna.

Medin popis za odstrel

No, (blistava) igračka karijera je jedan posao, a vruća selektorska stolica nešto sasvim drugo. Ne daj bože, nadalje, da ovaj tekst na bilo koji način ugrožava poštovanje prema prvom selektoru koji je Bosnu i Hercegovinu odveo na veliko takmičenje: Safet Sušić ostaje zapisan zlatnim slovima u povijest ove zemlje i njezinog fudbala, nogometa i još koječega. Međutim, unutar sistema koji je postavio – ili ga je samo zatekao, a rezultat “pokrio” sve one rupe koje su zjapile još od postanka Saveza, postoji nešto duboko pogrešno, jeftino, tipično za vrijeme i (ne)svijest u kojem živimo.

Ima jedan vic koji približno opisuje situaciju oko naše reprezentacije. Pročulo se kaže po šumi da je stigao popis za odstrel i da od sutra kad počinje lovačka sezona više niko nije siguran. Životinje, kud će-šta će, skontaju da je moguće da Medo, koji je najjači u šumi, sigurno ima spisak. Lisica kao najlukavija ode prva do njega i oprezno ga pita:

-    Medo, je l’ istina da ima neki spisak za odstrel?
-    Normalno da ima – odgovori Medo.
-    Jesam li ja na tom spisku? – oprezno će Lija.
Medo pogleda i odgovori:
-    Evo, jesi, i to za sutra.
Lisica malo uplašeno ode, konta da se negdje sakrije. Sutra svanulo, nema lisice, malo se stanovnici šume uzjogunili, i Vuk, uplašen za sebe, dođe do Mede.
-    Vidi Medo, ima li mene na tom spisku?
Medo mu, kao i Liji kaže da ima, i to za sutra, Vuk skonta da nije baš sjajna situacija, ali Vuk misli ‘ma pobjeći ću ja u planinu i tako preživjeti zimu, ne mogu oni meni ništa.’

Kad sutra, na ulazu u šumu visi vučija koža, oderana, i nema više vuka. Strah se uvukao u kosti svih stanovnika šume, i Zeko, kud će – šta će, otrči kod Mede, sav preplašen, i upita:
-    M…mmm…eeedo, jjjeesssam llliii ja nnnaaa tttom spisku?
Medo pregleda i kaže:
-    Jesi, buraz, evo te za sutra.
I Zeko se krajnjim naporom dosjeti i upita:
-    A Medddo, bi liiii ttti mene mmmogao pobrissati s tog spiska?
-    Bih, nema nikakvih problema. – reče Medo, uze gumicu, pobrisa Zeku sa spiska i tako mu spasi život.

Vic nije smiješan, ali ima poentu: “sve je u komunikaciji”. Baš kao što nikako nije smiješno ono što se sinoć desilo u Innsbrucku iz kojeg smo dobili vijesti da je “Džekin babo napao Safeta što mu nije zamijenio sina”, te to da je “debitovao Sven Tino Sušić, na koga se može računati u budućnosti.”

I sad, kad se već mora ozbiljno, prije nego bude kasno, evo ovako: na isti način na koji Fudbalski/Nogometni savez ne radi ni minimum posla oko komunikacije, promocije ili barem blagovremenog obavještavanja javnosti dokle se došlo u pripremama za Mundijal, Safet Sušić “mudro” šuti i dozvoljava da mu se igrači ponašaju kako se ponašaju: Spahić je u 7. minuti susreta s Egiptom dao gotovu loptu protivničkom igraču, što je u par zadnjih utakmica postalo praksa, i pravo čudo je da već tada nije bilo 0-1. Drugo, ljudi na tribinama vide: niko nije čestito potrčao osim Lulića, a manjak pravog veznog igrača (Sven Tino to, naprosto nije, ali ni krv nije voda), doveo je do neugodnog, nepotrebnog i mučnog poraza, koji se mogao pretvoriti u pravu bruku. Na sreću nije baš skroz, pa o tome možemo hladne glave.

Sepp Blatter, gospodar džungle

Dakle, da rezimiramo: nemam ništa protiv da ljudi imaju svoje omiljene igrače, novinare, selektore ili čak i predsjednike Saveza. Ali, ako ćemo se porediti s drugima, stvari, naprosto, ne izgledaju najbolje: iz Saveza se prave kao da ništa u vezi s novinarima nije njihova stvar, Selektora skoro da puškom ne možete natjerati da u nekom razumnijem intervjuu pokuša razložiti stanje oko Reprezentacije, oko ekipe se pletu priče koje i završavaju tako da “on pozove bratića, koji se ne ističe ni u prosječnom klubu, a ekipa oko Spahića ga svako malo nečim ucijeni.”

Zbog toga, ali i zbog svega drugog Savez, Reprezentacija i Selektor moraju početi raditi transparentno i uvažavati sredinu u kojoj i zbog koje postoje.

U protivnom nas čeka inačica vica iz brazilske džungle: stigao popis za odstrel reprezentacija, i pita Pape gospodara džungle Sepa Blattera:
-    A jesu li Zmajevi na tom spisku?
-    Normalno da jesu – odgovara.
-    A ima li kakve šanse da nas izbrišeš s tog spiska?
-    Nema, buraz. Sutra ti je dženaza – odgovori Sepp.
-    A zašto to? – tužno će Selektor.
-    Nisi ni ti ažurirao svoje spiskove na vrijeme – odgovori Gospodar džungle i mirno se vrati krckanju oraščića. Brazilskih.