Rječnik tišine

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Imam (mali) problem. Uglavnom sa savješću, odatle i izlaze svi moji problemi: u medijima sam 25 godina. Mi koji smo htjeli slobodne medije i tržište, ispali smo najveći gubitnici i naivci. Medije, uglavnom, koriste vlasnici za ostvarivanje (sitnih) interesa. I ucjene protivnika.

Ipak, ne plačem za porazima, ne radujem se pobjedama.  Društvo u kojem živim, polako ali sigurno, se raspalo. Što bi rekla Margaret Thatcher: “danas ne postoji ništa što bi se moglo nazvati društvom”. Ona je pobijedila.  

Nisam više tužan zbog toga.

Ali, negdje mi je žao: ljudi koje volim ili su tu, ili daleko  od mene, u Parisu, Londonu, Sydneyu. Oni što su ovdje, kad se povede neki ozbiljan razgovor, najčešće kažu “nemoj mi teške priče, nemoj mi politike.” Oni što su daleko, uvijek bi o politici, ali u takvim se slučajevima obično povučem ja.  A kakvog me je quark napravio, povlačim se kad god mogu. I kažem: “Neću, o politici.”

Potkupljeni i prezreni

Moj se život, uglavnom, svodi na pisanje teksta. Ne obećavam ništa, niti nudim lažnu nadu.

Mada, imam neka pitanja: ona se, opet, tiču savjesti. Ova je godina pred krajem, moraću podvući (neki) račun: šta sam napravio, šta nisam, koliko sam sebe unaprijedio, koliko okolinu koju živim? Šta je moj životni credo, i šta je, u krajnjoj varijanti, svrha svega?

Ovako: objavljena mi je knjiga poezije, to je ono što me u krajnjoj varijanti i zanima. Ono što me još zanima jeste da smo usvirali bend, on se, za one koji možda ne znaju, zove Kablovi, i u jednom sam smislu ponosan na to. Zabavljamo se i želimo biti nastavljači tradicije grupa Indexi i Elvis J. Kurtovich, “intelektualci” koji se bave muzikom iz želje za odgovorima na neka pitanja, poetizacije svijeta, a ne zato da bi bili “zvijezde”.

Jer, vrijeme kaže da “zvijezda možeš biti ti”.  A zvijezde odavno nemaju pravi sjaj.

Prosvjetiteljska kultura u kojoj sam odrastao i uvijek je zagovarao je propala. Politička također: ovdje postoji samo nominalna pozicija, i nominalna opozicija.

Društvo se dijeli na dvije osnovne grupe: na potkupljene i prezrene.

Ima nas nešto u sredini. Ali, nigdje “sive” mase, nigdje političkog nečega čemu bih se mogao priključiti, srcem i dušom. Nigdje ničega “ kad protrljaš između dva prsta”. Samo letargija. I obavljanje “poslova”.

A trebalo bi misliti “politički”.

Ne mogu.

Čekam da izađe panorama u kojem će izaći prijevod moje poezije na njemački. Sa svojim prijateljima, nadam se, napraviću knjigu prijevoda na slovenački. Mogao bih biti zadovoljan svojim životom: nisam prodao svoju dušu, živim od svoga rada, od pisanja, istina, ne baš previše dobro, ali ne smijem se ni žaliti. Plaćam svoje račune. I, nadam se, malo pomognem okolini.

Ni u šta nisam siguran, osim da će sutra svanuti novi dan.

Bog se ne kocka s univerzumom, nadam se.

Ali, u duši me nešto grebe: imam prijatelja, koji razmišlja politički isto, ali ekonomski, različito od mene. Poslovno. I ubjeđuje me: “Pa čekaj, j….m, mu, ti si pametan čovjek (moš’ mislit?). De ti meni reci šta ćeš ti ovdje? Znaš nešto i raditi, zdrav si, znaš i poneki jezik, mogao bi biti građanin u svakoj zemlji u koju se odseliš?”

Sam u sebi, ne znam odgovor na taj set pitanja. Ali, razmišljam ovako: imam četrdeset i pet godina, živjeću još možda dvadesetak, ako bude sreće. S onima koji me vole i koje volim, uglavnom, nemam problema. One druge, trajno sam izbrisao, ne želim im zlo, i ne želim im se vraćati.  

Sahranio sam svoje mrtve, svoje žive pazim koliko mogu i znam. Nisam nikome ništa dužan. Ni sebi. Uveče, gledam u zvijezde i uživam u samoći. Koliko se u samoći može uživati. Moj svijet, iako djelujem prilično glasno, sve više izlazi iz tišine.

Ali, ta me tišina počinje boljeti. Boli me, također, i to što se moram praviti da ne vidim sve više stvari kako bih sačuvao zdravo rasuđivanje.

Strah i prezir

Živim u svijetu koji ne govori o svojim pravim problemima, u nervoznom, ali uljuljkanom poraću koje čeka novi rat. U “alternativi” koja ima svoj brend, među knjigama koja mi ne daju odgovor na elementarna pitanja.

Svi šute. A svi sve znaju. Kad govore, samo glume da govore bitne stvari.

Tako i ja.  

Moj svijet je zarobljen između misli o (boljoj) prošlosti i (neizvjesnoj) budućnosi.  Ja sam čestica koja ne želi prodavati  tragediju zemlje kojoj se ona dogodila, ali ni umrijeti od te iste tragedije koja uvijek iznova pritišće. Moj je svijet (skoro) izgubljen, ali (opet skoro nikako) ne patim zbog toga.

Nije me strah što prezirem vlast, niti što prezirem opoziciju, niti, što u ovakim renucima prezirem i samoga sebe.  U snovima mi se katkad jave sokaci, čija mi je tišina ovisno od raspoloženja bila najmilija glazba, i najsablasniji zvuk. 

Moj je jezik moja domovina. Polako, zatvaram voj rječnik tišine: je li taj rječnik, možda, moja grobnica?

Ili moj spas?

Ne znam, vidjećemo.