Radeljaš u Ruandi

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

U ulici gdje trenutno stanujem, da parafraziram pjesmu iz nekadašnjih života “prodaju se kifle i teče saobraćaj i dim.” Ni po čemu drugom ona se ne bi razlikovala od hiljada takvih  na svijetu, da, valjda, nije grupe ljudi koji ne stanuju tu, a okupljaju se svakog dana. To su radnici preduzeća Hidrogradnja, nekadašnjeg giganta građevinskog poduzetništva koji je u vrijeme mračnog komunizma – čije će se “hvaljenje”, kako čujemo, zabraniti u Evropskoj uniji – zapošljavao tisuće radnika u Libiji, Egiptu, Sudanu, Rusiji, Turskoj, Srbiji, Makedoniji… Danas, tih stotinjak ljudi vidim kako svakog dana traže da im se isplate plaće i doprinosi, koje novo “rukovodstvo” nije isplatilo tričavih 11 godina. Ulicom preovlađuju ugostiteljski objekti: u njoj je 5 “kafića”, po dvije pekare dvije prodavaonice mješovite robe, jedna mesnica, jedna galerija, dvije prodavaonice slikarskog materijala, zgrada Gradske uprave i jedno gradilište. 

Tridesetak metara od tog mjesta, prije nekoliko mjeseci nikao je još jedan ugostiteljski objekt: bilo mi je čudno što se zove na njemačkom . Pisalo je: “Banhof”. Vidio sam Gazdu kako osobno s rukama oko pasa nadgleda postavljanje table, dok dvojica radnika gledaju kako da ne padnu s merdevina na oko tri metra udaljen asfalt, a svoj mozak pun njemačkih riječi sam stavio u funkciju doznavanja nekih činjenica o vlasniku. Rekli su mi da je to bivši direktor Željeznica Federacije koji će živjeti tu i da je on otvorio tu kafanu. U to doba su počeli stizati podaci da radnici Željeznice štrajkuju i da je preduzeće dužno nekakve stotine miliona nečega, što je suma novaca o kojoj čovjek mojih kapaciteta ne može misliti. Odgojen u čudnoj kombinaciji socijalizma i protestantizma moja su uvjerenja takva da čovjek sve što ima treba zaraditi vlastitim radom i zalaganjem: bilo mi je blago rečeno čudno da čovjek kojem su povjereni toliki novci i ljudi otvara kafanu dok propada ono što mu je povjereno, pa sam zaobišao posjetu tom objektu.

Čovjek petokraka

Osim jednom, kad sam u njoj ugledao svog druga, nekada hrabrog ratnika, koji se poslije rata povukao u osamu i vratio svojoj prvoj ljubavi – crtanju. Neki dan sam, na naslovnici dnevnih novina ugledao veliku sliku Gazde i pročitao kako je uhapšen zbog optužbe o pronevjeri. Nisam se začudio, ali ni obradovao: naviknut na naše pravosuđe koje svako malo “pohvata” neke ribe zapele u mulju privatizacije, da bi ih kasnije ili blago presudile, ili pustile da i dalje plivaju uživajući u onome što su protivzakonito stekle, shvatio sam da smo izgubili.

U tom trenutku – i ne samo u tom – jako sam se identificirao s radnicima Hidrogradnje, i na trenutak me bio obuzeo revolucionarni zanos.

Mislio sam da sam im, kao kakav mladi Castro, Trocki ili Stjepan Filipović, spreman reći: “Ljudi, jedan takav, jedan koji je oteo društveno i ostavio radnike na ulici je ovdje, odmah iza vaših leđa, legalizirao plodove svoje krađe.” Mislio sam, ali nisam. Ne zbog straha za sebe – odavno već nemam previše izgubiti – nego zbog  nekakve čudne bezvolje, depresije u kojoj sve češće bivam spreman odmahnuti glavom na očiglednu nepravdu. Toliko ih je, da, naprosto, više ne idu pod kožu. Starenje? Oportunizam? Sasvim izvjesno.

Nadan(je) i pola marke

Prestanete li ovdje čitati tekst, i nastavite li dopisivati neku “svoju” sličnu priču, halal vam bilo, to uostalom tome i služi, pa mi je zato skoro groteskno što su se naši mediji svim sredstvima uprli da nas iz minuta u minut izvijeste o sudbini kriminalca nešto šireg spektra, izvjesnog hrvatskog tajkuna Nadana Vidoševića. Pa kaže, šefa Gospodarske komore, predsjedničkog kandidata, zastupnika u Saboru, predsjednika Hajduka i nosioca više desetina funkcija u demokraciji zapadnog susjeda.     

To mi djeluje kao replika jednog od likova iz Tanovićevog filma Ničija zemlja koji u pauzama šicanja granatama kaže – “Sranje u Ruandi.” Mislim, svaka čast, svaka je tuga ista i osjetljivost na svako zlo je temelj kosmopolitskog shvaćanja svijeta, ali čekaj malo majstore, imaš ti i previše dreka u vlastitoj šolji da bi brinuo o tome što je šolja začepljena u Ruandi. Ili u Hrvatskoj gospodarskoj komori, svejedno.  Jednostavno: čovječe, živimo u gradu u kojem dotjerane gospođe iza pola pet u pekari kod pijace kupuju za sutra hljeb koji ostari, pa košta pola marke, a “medijski” brinemo o Nadanu Vidoševiću koji će, zasluženo, nakon optužbe da je napravio zločinačku organizaciju, dobar dio (preostalog) života provesti iza rešetaka. A kad će, sigurno se pitate, naši Vidoševići, Vidre i Ševe, i slična sitna i krupna gamad, iza rešetaka. Pred sljedeće izbore? 2015. godine? 2040? Nikada? E, to ne znamo.

Veliki humanist i znanstvenik

Ali, znamo jer nam je to prenio predsjednik kluba poslanika SDA u Skupštini Kantona Sarajevo da je poslanik u toj istoj Skupštini, za falsifikovanje presuđeni Esed Radeljaš – za kojeg se tek ima utvrditi kako je stekao ogromnu imovinu, dok njegov lik to odmah odaje –  svježe magistrirao.

Pedeset petogodišnji znanstvenik Radeljaš, poznat uglavnom po tome što svoj glas u Kantonu iznajmljuje po akcijskim cijenama – do ove akademske titule stigao je teškim radom: kontrolisanjem oko 300 miliona maraka kao predsjednik Upravnog odbora Zavoda za zdravstveno osiguranje Kantona Sarajevo. Kako je Radeljaš magistrirao u Banjoj Luci, na odjeljenju Ekonomskog fakulteta sveučilišta iz Zagreba, tako se svrstao u kandidate za doktorsko zvanje: koje bi mu, aj sad da idemo do raja kad smo krenuli, vala, i trebalo dati kad je toliki baja. Sve ove godine za nos vuče i građane, i Kanton i sudstvo i policiju. I još stigne magistrirati. I primiti čestitke. Svaka čast, majstore.

I tako. Kraj je priči. Pogledom ostavljam gospođe kod pijace u rano poslijepodne koje su izašle po svoj jeftini, tvrdi, prolazim pored Hidrogradnje gdje na sedmom spratu (bože, ko li je tamo?) godi svjetlo. U “Banhofu” već dugo nema nikoga, a jedno vanjsko svjetlo i dalje gori. Krug se zatvara, a meni zvoni jedan u osnovi banalan, ali do bola tačan stih Dine Merlina: “Radeljaš je naš.” E, baš tako.

I, bogati, reci ti meni komšija, ti ‘vako svašta znaš, šta će biti s ovim Nadanom Vidoševićem?
- Radeljaš u Ruandi!