Povratak diva u bajku

In memoriam - Nisvet Džanko (1963–2012) 

Piše: Ahmed Burić

Ima u jednoj engleskoj modernoj drami lik koji na pitanje šta radi odgovori:
- Pišem osmrtnice.

Ispada da je tako i s onim što ovo piše: u posljednjih mjesec dana izgubio sam toliko ljudi da se sve češće pitam ima li život ikakvog smisla bez njih. I kako sam se djetinje navijački nadao da će ta transplantacija jetre uspjeti, da će Nisvetaga, kako sam ga zvao, izroniti iz neke priče (a sav je bio kao iz priče, ta nije ga I. džabe nazvala Der Riese – “Div”), i reći:
-    Ahmo, hajmo na pivu.

Nas smo dvojica bili i ostali dva potpuno različita svijeta. Desetak godina smo proveli jedan pored drugog u redakciji, i poštovali smo se do u najsitniji detalj: on je pričao svoje bosanske priče, pleo je tkaninu poput tradicionalnog ćilima, i o čemu je god pisao to je imalo samo njegov šmek. Sjećam se kako je Mile Stojić jednom ušao u redakciju i vidjevši me kako čitam neku hrvatsku periodičnu štampu – “Nacional” ili “Globus” – poluprijekorno kazao mlađem kolegi.

- Što čitaš te budalaštine? U dvije rečenice Nisveta Džanke ima više novinarskog talenta, nego u svim tim tekstovima.

Tek kasnije uvjeriću se da je imao potpuno pravo. Džankov talent je bio nešto organsko, elementarno, te stvari se dobiju s vodom i vrlo ih je teško krivotvoriti. Kad te pogleda, znao si što misli, a kad napiše, mogao bi se satima smijati. Sjećam se razgovora njega i čobanice negdje kod Jablaničkog jezera, gdje je Džanko pisao nekakvu reportažu čija je tema, sigurno, bila besmislena, ali ju je velemajstor oplemenio.

“Na proplanku čobanica čuva kravu. Mi prilazimo.
Mi: Lijepa ti je krava.
Čobanica (pomalo koketno): Da nije lijepa, ne bih je ni čuvala.”

Dalje nije trebalo čitati, jer velemajstora prepoznajete na minijaturi, oni s kompleksima se dive tipovima koji mudruju baroknim rečenicama s puno citata. Ili kratkim koje sadrže paradoks. Oni pravi pogađaju s dvije – tri riječi. Tako je bilo kad je Džanko napisao kritiku neke filmske budalaštine u kojoj je igrao Arnold Schwarzenegger. Naslov je glasio: “Star, a gologuz.” Kraj.

Neko je od mlađih kolega, Amer O. mislim, to zalijepio na vrata novinarske sobe i to je bila naša mala mantra, uz koju su se lakše podnosile muke tranzicijskog novinarstva. Bio je boem, ali nikada nije zaboravio napisati tekst, i nikada nije podvaljivao, da ima neku temu, ako nije osjetio da mu je “u rukama” i da će je napisati najbolje kako zna. Tu je bio veliki, i takvog ga treba pamtiti.

Kako se u televiziju općenito slabo razumijem – doduše, tu se čovjek i nema puno šta razumjeti, pogledajte samo naše programe – ispočetka sam malo strahovao kako će proći prvi serijal njegove “Pozitivne geografije”. Sve dok nismo otišli negdje kod Kaknja na koridu, a tip sa razglasa pozdravio doslovno “Nisveta Džanku i Pozitivnu geografiju.” Oko 1000 ljudi ustalo je aplaudirati, a ja sam se osjećao kao da sam u društvu Tita i Clinta Eastwooda zajedno. The star is born, nije bilo greške.

Zadnjih godina se nismo viđali prečesto, ali to je uvijek bio odnos pun razumijevanja i poštovanja. Sjećam se da je na manifestaciji “Grah za Iliju Ladina” u Podlugovima, izvadio list papira i dubokim glasom rekao:
-    Ja vam nisam pjesnik, ali pročitaću šta sam napisao. Što kažu, nisam ginekolog, ali mogu pogledati.

Jesi, majstore.

Ti si (bio) veći pjesnik od 99% onih koji se tako predstavljaju, i ja ću te pamtiti sve dok se opet negdje ne nađemo, biću tvoj drug Ahmo koji je shvatio da je đavo odnio šalu kad je saznao da će ti morati presaditi jetru. Ali, kakve veze ima kako ko shvati nečiju bolest? Tvoja će duša, ako te stvari fakat postoje, u raj, i ti ćeš se vratiti u bajku, baš kao što si i izašao iz nje, da nas podsjetiš da život nije ono što vidimo, nego ono što se krije duboko u nama.

Zbogom, Nisvetaga. Ja sam te volio, kao i toliki broj Bosanaca i Hercegovaca.  Biće da ni ja tebi nisam bio mrzak. I evo ti još i ona pjesma što sam je objavio u knjizi “Bog tranzicije”, za koju su mi jednom rekli da si kazao:

“Nije se to meni baš puno svid’lo kako me je prikaz’o, ali ne pitamo se mi u tim stvarima.”
Ne pitamo. Zato, valjda, ovako i boli.

Bosna, Argentina, krug od mjedi 

Moj kolega, profesor geografije
liči na Indijanca i televizijska je zvijezda
Obilazi Bosnu i traži
nesvakidašnje priče u njoj.
Ne vidi je do kraja, mislim,
kao nekakav Makondo
već kao običnu zemlju čudesa
koju je sam usnio, i onda, ostao u tom snu.

Jednom sam imao pet godina i za nešto sam novaca
Koje sam dobio od dede, kupio igračku. Bio je to poglavica
na konju, sve od plastike. Te su kičaste boje , vjerujem, privukle
i drugog dječaka i on je, iako nešto stariji od mene,
kupio Indijanca. Takvo slijeđenje mlađeg u našim kulturama
ne susreće se često, a u djetinjstvu se smatra isključivo
slabošću.     
           
Na putu mjedi u kovačnicama
gdje kreševski majstori stoljećima
kuju mačeve sačeve sablje
moj kolega Indijanac našao je
jednu od svojih priča:
“Drago kaže da ima violinu staru preko tristo godina.”
U kameru su sricali iz nutrine: “Petrus Guarnerius …”
Ostao sam bez daha, imaju Guarnerija u rukama,
i nikakvu svijest o tome da im na dlanovima leži bogatstvo.

Neprocjenjiv moment blaženosti zamijenila je zebnja;
Za tu violinu ubio bi svaki razbojnik.
Tek je nekoliko trenutaka trebalo da shvatim
da taj obruč od mjedi, srebrni štit oko Argentine
čuva i mogući rad majstora iz Cremone,
i njih dvojicu, i djecu što trče oko plamena.

U mojoj sobi na radiju, još stoji plastična figura Indijanca,
dječak koji je imao onu drugu poginuo je u Sarajevu na samom početku rata.
Priča se da je bio hrabar, sebi ne mogu predstaviti ništa od toga
Niti znam je li sačuvan njegov Indijanac.
Ja nisam našao svog majstora,
i nikad nisam bio u Kreševu, niti u Cremoni,
u lutanju sam stao u srebrni obruč i iznad horizonta
vidio riječi, pokušao
naći nova značenja za njih.
Ja, dakle, nisam želio poeziju,
samo je izazov harmonije
nazivanja stanja koje se opiru imenovanju i
stvarnosti – bio prejak.
Nisam naučio kovati, niti svirati violin, niti
razlikovati originale od falsifikata.
Moja, niti sudbina bilo kojeg lika ili stvari
iz ove priče ne bi bila bitno drukčija da sam
sve ovo izmislio.
Za to se već odavno
Pobrinuo
obruč oko Argentine.

Neka ti je laka zemlja kojoj si toliko dao, Dive.

Vezano: Odlazak pozitivnog geografa