Pismo Bašeskije iz 2017.

Pokušaj rekonstrukcije pisma jednog starog, za Sarajevo možda i najvažnijeg pisca u njegovoj povijesti, Mula Mustafe Bašeskije (1732-1809), čiji je Ljetopis vjerovatno ključni tekst za razumijevanje Sarajeva u vremenu turske uprave, u kojem je pisac živio.

Što li bi napisao dragi i dobri Bašeskija, janjičarski veteran, prvo kazaski pomoćnik, a nakon naukovanja u medresi imam i hatib Buzadži hadži-Hasanove džamije. No, to nije bio posao koji ga je zadovoljio. Ostatak života je, uglavnom, proveo kao narodni pisar, i unajmio mali, pa nešto veći dućan pored Sahat-kule, pišući narodu žalbe, molbe, ugovore, potvrde i ostavinske popise.

Asli, nešto ovako:

Pred kraj vladavine Ali Izet-bega Šamčanina, njegovu Stranku i mjesto u Predsjedništvu, nakratko, bio zauzeo Sulejmen, isto iz Šamca, ali bez plemićke titule. U narodu su ga zvali Gospodar Prstenova, jer je, mučenik, rahmet mu blagoj duši, prije rata jedno vrijeme radio i kao matičar. No, njegova vladavina nije dugo trajala, ubrzo se razbolio i umro, 2014. godine.

Te godine, na izborima, koji nisu bili ništa drugo nego popis stanovništva, pobijedio je sin Ali-Bega, Bakir, i brutalno se obračunavši sa Sulejmenovim ljudima, zasjeo je na prijestolje. Te godine mogu se smatrati najgorima u poslijeratnom razdoblju: zavladalo je vrijeme neznanja, javašluka i bašibozuka, koje je izazivala vlast, stalno izluđujući i zavađajući narod. Posla nije bilo, iako se naveliko obećavalo da će se početi raditi, a u državnoj službi je zavladala neka čudna željezna disciplina, koju su provodili uglavnom neškolovani jaramazi, postavljeni od Stranke da utjeruju strah narodu.

U tim godinama, ahmačkim i kabadahijskim ponašanjem izdvojila se snaha Ali-bega Šamčanina, Sebija, koju je narod tokom njezina strelovita uspona prozvao – Sultanija. Preuzela je hastahanu, a na visokoj školi za hećime pošla zavesti strahovladu. Govorkalo se i o njezinim političkim ambicijama: nakon isteka muževljevih mandata, htjela je i u kandidaturu za Troglavu ažbahu, ali je njezin muž za to bio sačuvao posljednji adut. Poslušnog i svim bojama premazanog dvorskog spletkaroša Zla-Gumlu efendiju, kojeg su zbog svoje ljubavi prema ovozemaljskom blagu u narodu prozvali Aurel.

Izgledalo je, tako, da će zulum vječno trajati: u koševskoj hastahani nije bilo osnovnih sredstava, bolesnici su rane previjali selojtejpom, a pričalo se da pacijenti haman otvorenih glava bivaju otpušteni iz bolnice. Makine za najveće haste nisu radile zbog neodržavanja, pa su ljudi, kao od kuge, naglo počeli umirati. Sve dok 16. ramazana, 1438. oko 150 hasti nije izašlo na demonstracije. Sve stranke, osim vladajuće, zatražile su njezinu smjenu, a Sultanija je pokušala svaliti svu krivicu na prethodnu upravu. Navodno je kazala da nama treba zdrava nacija, a ne da mi ovdje leže bolesni ihtijari. "Zdravstvo nije za bolesne, zdravstvo je za zdrave.”

Te je godine Sarajevom i Bosnom vladala teška suša. Trešanja i čereza jedva da je bilo kupiti, a i kad je bilo, koštale su pravo malo bogatstvo. Bostan se pojavio rano, i bio je sladak. Od Jurjeva nije bilo čestite kiše, i bilo je sparno.

Otišla su dvojica mlađih kolega u kratkom vremenu, neka im je rahmet veliki, pa me je to odvuklo od knjiških poslova koje sam imao raditi. Ako je nešto određeno, onda propadaju svi planovi.  

 ako su po božjoj volji i ljudskoj gluposti jaramazi i silnici vladali poštenim narodom. No, ako ste slučajno pomislili da je tome zulumu došao kraj, prevarili ste se. Još će dugo, kako se gleda, trajati ova bezumna, silna i dvolična vlast, a meni, Mula-Mustafi, robu božijem preostaje samo da boga molim da se to jednom prekine i da se narod dosjeti da je prevaren planom da blago i dobrobit na ovom svijetu treba uživati nekolicina porodica, i da nije ni prirodno ni božije da se ljudi dijele prema tome kako se ko zove i kako mu je neko ime nadjenuo. Ali, čini mi se, još će dugo Miljacke proteći dok se toga ne sjete.

U Sarajevu, ramazana 1438.