Pet i po pitanja

1. Ko ratuje u Siriji i zašto toliko ljudi odlazi? 

S jedne strane su pristalice predsjednika Bašara al-Asada, predsjednika koji je na tom mjestu naslijedio svog oca Hafeza. Otac je vladao Sirijom skoro 30 godina, i njegova su uvjerenja bila socijalistička i sekularistička. Stvorio je, za bliskoistočne uvjete, modernu državu, koja je još 1973. godine garantirala ženama jednak položaj u društvu. Za vrijeme njegove vladavine krenulo je eksploatiranje nafte, modernizacija, ulaganje u industrijalizaciju, školstvo, zdravstvo i obrazovanje. Sin koji ga je naslijedio nastavio je i sličnim kursom, i Sirija je prije nekoliko godina bila zemlja koja nije bila dužna niti Svjetskoj banci niti MMF-u. 

Piše: Ahmed Burić, Radiosarajevo.ba

Stariji Asad, Hafez, imao je najveće protivnike u Muslimanskoj braći, koja su se protivila njegovom ustavu, i namjeri da predsjednik Sirije ne mora biti musliman. Sin je opet nastavio borbu protiv tih snaga. U posljednjih nekoliko godina, uz pomoć Zapada i Saudijske Arabije, od preostale vojske Sadama Huseina i terorista koji su učestvovali u ratovima diljem Istoka, stvoren je IS, zločinačka organizacija koja se zalaže za radikalni islam, ali čije djelovanje apsolutno ide na ruku pohlepi Zapada i bogatim šeicima iz Arapskog zaliva. Ljudi koji bježe, jednostavno, ne mogu izdržati uvjete permanentnog rata, brutalnosti i napetosti. Mlađi Asad je “kriv” zato što zemlju nije htio bezuvjetno prepustiti velikim korporacijama da u njoj i od nje rade šta hoće.  

2. Zašto najveći broj izbjeglica želi u Njemačku? 

Zbog proste računice, ali i zbog činjenice da u druge velike zapadne zemlje poput Velike Britanije i Francuske nisu dobrodošle: prošle godine u Njemačkoj je azil tražilo 173.030 ljudi. Najveći broj ih je, naravno, bio iz Sirije, a na drugom mjestu su doseljenici iz Albanije. (Bit će, znači da bezrezervna američka podrška nije donijela dženet u Zemlju orlova!?) Zajednička politika evropskih država u pogledu izbjeglica ispala je neviđen lavor, jer mali broj onih koji se dokopaju mediteranskih obala ostaju u Italiji ili Grčkoj, nego kucaju na vrata Allahove kancelarije, kako pojedini u žargonu zovu Saveznu Republiku Njemačku. U relativnom smislu, ispred nje je samo Švedska, jer je tamo predat veći broj molbi za azil u odnosu na broj stanovnika. Skoro 50 posto molbi je u Njemačkoj riješeno pozitivno, što ne znači da su oni koji ga nisu dobili – protjerani. Jedina zemlja koja je pokazala punu svijest o trenutku u kojem se svijet nalazi je dom u kojem šefuje Angela Merkel. Računa se da će ove godine azil tražiti 800.00 ljudi. A da, ima nešto i u poticaju: kao “priznata” izbjeglica u Njemačkoj mjesečno dobivate 374 eura, u Švedskoj 226, a u siromašnoj Velikoj Britaniji tek 217. Tek da se zna. 

3. Ima li, onda, u ovakvoj konstelaciji snaga Evropska unija ikakvog smisla? 

Možda ima, a možda sigurno nema. Ministrica, predsjednica najbrojnije njemačke savezne države Nordhein – Westfalen, prije nekoliko dana se potužila da je njezina pokrajina primila više izbjeglica nego cijela Francuska. Za to vrijeme traju debate da li Njemačkoj uopće trebaju useljenici: predsjednici nekih velikih koncerna kažu da nikako ne bi trebalo puštati one radnike koji imaju znanja iz nekih oblasti potrebnih današnjoj njemačkoj industriji. Sve u svemu, na (malobrojnim) protestima desnice moglo se čuti i to da je Angela Merkel i izdajica naroda. U ovom trenutku se čini da su jedini ljudi vrijedni poštovanja oni koje “narodna” masa proglasi – izdajnicima. Svaki je čovjek rođenjem isti, a skoro svaki narod, u različitom trenutku, pokaže da je klaustrofobična i homofobna masa. 

4. Šta je, zapravo, Nova Evropa i koje su njene vrijednosti? 

Vrlo malo demokratskih praksi, i mračni kontinuitet konzervativizma. Konačno je, dakle, srušen i taj mit – a, evo i priznanja, bio sam jedan od njegovih gorljivih sljedbenika – o Drugoj Evropi, mit sastavljen od nekakve mješavine egzistencijalne tjeskobe, melanholije i uvjerenja da je tom dijelu svijeta učinjena nepravda. Musil, Schulz, Kafka, J. Roth, Krleža, Milosz, Krauss, Kundera, svi su oni, barem u mom slučaju, utjecali na formiranje svijesti da je srednjoevropsko poimanje života, zapravo, jedan od rijetkih pravih puteva egzistencijalističkog gubitka, i da je poraz vredniji, što je dostojanstveniji, u etičkom, i kasnije estetskom smislu. To danas ne da nije tako, nego se skupina zemalja koju Bruxelles kolokvijalno zove Nova Evropa, prometnula u noseće stubove regresije. Evropa mađarske novinarke koja podapinje izbjeglicama, policije koja tjera izbjeglice da kleče, evropa desničarskih milicija koja u ime svojih država donosi zakone po kojima muslimani (ili bilo ko drugi) ne može bježeći od smrti ući u neku državu, je zapravo – u najbanalnijem smislu – bijedan otisak odnosa koji je nametnuo centar moći okupljen oko malog broja ljudi koji s one strabne oceana brani “svoj stil života”, kako je nekada rekao George W. Bush. Druga, Srednja, Nova ili kako vam drago Evropa bez ikoga i ičega svoga, ali uvjerena u vlastito poslanje i čuvanje “vrijednosti”.  

Takva Evropa ne može biti san nikome, Evropa Viktora Orbana, Evropa svih tih beskrvnih činovničića (Kafkinih neprijatelja?) koji od Talinna do Luxembourga ispunjavaju prazne kvadratiće na papirima koje znače nečiju sudbinu, eto to je stav Slovačke, Poljske, dijela Češke i Austrije, i valjda danas najgorih među njima – Mađarske, koji su se postavili kao nekakvi čuvari “očuvanih” dvoličnih svekršćanskih “vrijednosti.” Njih danas ismijava i sam papa Franjo, Bog mu dao dobro zdravlje i sreću, ali drže ih se oni koji u mraku svojih podruma skrivaju najmračnije tajne – pa i one o masovnim istrebljenjima dojučerašnjih susjeda, ne tako davno – ali sjaje zlatnim sjajem na plavoj podlozi Evropske unije. Prevara, žalost i stid, tako bi se danas mogao okarakterizirati taj duh. 

5. Zašto bogate arapske zemlje iz Zaliva ne smjeste izbjeglice, i zašto se prozivaju samo pojedine evropske zemlje? 

Zato što, kako kaže stara bosanska izreka, ćorav plače jer očiju nema. Bogate zalivske zemlje, osim kao što smo rekli, podupiru radikalni pokret koji čini jade po Siriji, Libiji i kojekuda, naprosto nema optiku u kojoj može sagledati ozbiljnost situacije u kojoj se civilizacija nalazi. Grupa porodica koje vode zemlje Zaliva, uljuljkane su u neprirodnom zagrljaju: (privatne interpretacije) islama i petrodolarskog vanjskog blještavila. One žive između zatvaranja vlastitih žena i djece iza zidova od kojih se ne može čuti kritika bezumlja i lažnog holivudskog osmijeha za onaj dio (američkih) medija koji je još uvijek spreman tvrditi da su ta, u osnovi, robovlasnička društva – umjerena. S druge strane, Sirijci koji dolaze, nisu (bili) jadnici iz Nepala ili Filipina koji bi bili sretni za rade za nekoliko stotina dolara i izgrađaju bogato katarsko ili kuvajtsko društvo. Među njima ima onih koji su bili liječnici, čiji su ih djedovi i bake pod zvjezdanim noćima negdje uz svjetla Alepha ili Damaska uspavljivali čitajući 1001 noć. Oni dolaze iz (bivšeg!?) društva u kojem stvari koje se saopćavaju nisu nužno povezane s hijerarhijom, jer nije li zapravo jedno od osnovnih poslanja islama – reći lošoj vlasti da je nepravedna. 

Svijet, dakle, živi u trenucima u kojima, barem zasad, trijumfira laž. Da bi se nešto promijenilo, valja proći od vlastitog praga. 

U gradu u kojem iluziju apsolutne kontrole loše vlasti u institucijama koje rade na području gradskih općina svaki put razbije ona tabla nadomak Darive na kojoj piše: “Dobro došli u Republiku Srpsku.” 

Nije mnogo različito od onoga što se u svijetu dešava, zar ne?