Mirko Kovač (1938–2013)

Odlazak viteza

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Mirko Kovač bio je pisac našeg svijeta, možda i ponajbolji kojeg smo u zadnjih pedesetak godina imali. Jer, kad čovjek pošteno sračuna – ako se takav račun uopće treba izvoditi  - izvan jaranskih kafanskih (samo)zaljubljivanja i razočarenja i beskrajnih (a uglavnom besmislenih) feljtona kojima se, uglavnom otkriva (jadni) karakter njihovih pisaca – značajnijega na i većega na ovim jezicima nije bilo od odlaska njegovog prijatelja Danila Kiša. A otada je prošlo već skoro četvrt stoljeća.

Rođen u Petrovićima kod Bileće (“ima li išta gore od Bileće ljeti, ima Bileća zimi”, zapisao je jednom veliki majstor), od oca domaćina pustolovnoga duha, i majke koja je bila slaboga zdravlja, “pa me je dojila i odgojila žena koju sam smatrao drugom majkom, Badema Avdić”, zarana je upoznao težak život. “Kasnije se naljutila što sam je ‘metn’o u knjigu’, znaš kakav je naš svijet”, melanholično je dodao.  Petrovići su, inače, sura Hercegovina, danas zapušteno, skoro divlje selo, za koje je “vlasnik” socijalističke Crne Gore narodni heroj Blažo Jovanović, rekao da je “jedino u njega u Crnu Goru došla civilizacija.”

Kako došla, tako i otišla, reklo bi se, baš kao i Mirko Kovač, koji je nakon osnovnoga školovanja u Trebinju, odlučio potražiti svoje mjesto pod suncem u Beogradu, koji je tada, krajem pedesetih godina prošlog stoljeća, bio neka vrsta hobotnice koja je usisavala sve dobro i loše sa svih južnoslovenskih strana, ali bila i udobna, prijestonička, kuća za one čiji se talent prepoznaje. Jedan anegdotalni mit iz toga vremena glasi da je na drugoj godini studija dramaturgije rekao: “Ja sad pišem roman, iako nijedan dosad nisam pročitao!”

Tajna

Bila je to, naravno, laž, jer je “naš svijet”, često zlurad pa nečije znanje, rad i talent najčešće svodi na incident ili proviđenje. “Ne”, rekao mi je jednom zašto nije završio fakultet “već su mi se igrale drame, imao sam dosta napisanog, a valjalo je i plaćati troškove.” I tako stao u red onih velikana, poput Thomasa Manna ili Miroslava Krleže koji su pokazali da “formalno” obrazovanje nema puno veze sa tim zna li neko pisati ili ne zna.

Baš zbog toga što je znao naš svijet takav, prijek, naopak, zao i neuk, bilo je fascinantno poznavati i voljeti Mirka Kovača. On sam, bio je duboko skroman i zadržan oko važnih suštinskih stvari, a u svakodnevnoj komunikaciji najprijatniji i najbolji mogući sagovornik: “Sve će to izgorjeti”, rekao je još na početku ratu u neadaptiranoj sobi od 26 kvadrata gdje je sa suprugom Bobom izbjegao iz Miloševićevog Beograda, prethodno upozoren od jednog “prijatelja” , pozicioniranog u vrhu tadašnje obavještajne službe. I nastavio: “Milošević ne zna ništa, on ne zna ‘ de je Bosna. Ali će je razrušiti, jer ima opsesivnu misiju da ‘spasi Srbe.”

Kako jednostavno precizno? I koliko smo svi mi, i “dobri” i “loši”, i pravi i kvazi intelektualci potrošili vremena i papira da kažemo upravo to što je Mirko tako jednostavno pisao i govorio. Jer, znao je osnovnu tajnu: dobra literatura zavisi samo od toga koliko uspješno koristiš jezik. A Mirko, čovjek s granice, je znao kakvo je jezik bogatstvo. Ali, i mrak.            

Već nakon prve knjige Gubilište bio je optužen za širenje “crne slike svijeta.” Iako stalno osporavan i onemogućavan u radu, Mirko Kovač se nakon odseljenja u Hrvatsku – gdje se u potpunosti “vratio” ijekavici nije dičio nekakvom disidentskom prošlošću (anticipiranoj i opisanoj u romanu Drugi život) ili je, pak, pokušavao naplatiti. Živio je svoj život daleko od naših malih zavidnih i samopromotivnih (ne)kultura u kojima se živi proglašavaju najvećima, najveći živima, a svi smo skupa nesretni brod luđaka koji plovi neznano gdje, dok naša sudbina neizbježno hrli u katastrofu. Sve to je znao Mirko Kovač, i onako šarmantan i inteligentan bilježio. I stvorio fascinantno djelo. Bio je pravi vitez, umjetnik za kojeg, bez obzira koliki ste format, poželite da ste napisali neke stvari koje je on objavio.

Mirko Kovač nije objavio previše knjiga: Rane Luke Meštrovića, Život Malvine Trifković, Vrata od Utrobe, Nebeske Zaručnike, Kristalne rešetke, Grad u zrcalu. Pisao je scenarije za filmove Mali vojnici, Lisice, Pad Italije, Okupacija u 26 slika, zatim eseje  - Evropska trulež, Elita gora od rulje – te knjigu poezije Razvalina, gdje se, na kraju, ipak, otkrio do kraja. Mirko Kovač, za koga je još teško povjerovati da ga više nema, bio je (hercegovački) pjesnik, aristokratska duša koja se našla u dinarskom vrtlogu krvi, zločina i krivog srastanja i iz toga “izvukao” neke od najboljih redova ikada ovdje napisanih.

Ujević

On sam, bio je slab na pjesnike, na Ujevića, kojeg je cijelog znao napamet i često govorio: “S ranom u tom srcu, tamnu i duboku, s tajnom u tom trudnu i prokletu biću/ sa zvijezdom na čelu/ sa iskrom u oku/ gazi stazom varke/ mrtvi Ujeviću.

U ovom užarenom svijetu, punom besmislenih zamjeranja, i kvazi marketinškog hvalisanja Mirko Kovač, njegov život i njegovo djelo bili su poput džinovskog hrasta i krošnje pod koji se čovjek mogao skloniti. Činjenica da ga nema taj svijet čini samo tužnijim i turobnijim mjestom. To da nije bio prorok u “vlastitom selu“, ni u zemlji kojoj je rođen, ni u narodu kojem je pripadao, iznova potvrđuje da smo mi mali i da mrzimo sve što nije malo.

Ali, svi, mali ili veliki, na kraju idemo natrag. U Vrata od Utrobe, kako ih je nazvao Mirko Kovač, u svijet gdje nema dobra i zla, u vječnost, u kojoj će Mirko, ako ovdje ikada bude ikakve pameti, zauzimati posebno, najviše mjesto.     

Preminuo književnik i scenarist Mirko Kovač

Saša Ilić: K.