Mahir

Vršnjačko i(li) bošnjačko nasilje? 

Strašno je to što se dogodilo dječaku Mahiru Rakovcu, i s koje god strane se pokuša prići tom problemu, nailazi se na veliki broj traumatičnih prepreka koje u ovom trenutku izgledaju nepremostive: priča o tome kako u školi nisu znali za nasilje jednako je vjerovatna kao i to da će se praksa, u zakonskom, pa i u smislu socijalnog modela, nakon ovog jezivog slučaja promijeniti.

Piše: Ahmed Burić, Radiosarajevo.ba

Nažalost, neće: ovo je društvo osudilo većinu svojih kategorija na to da budu žrtve. Mahir Rakovac je svojim samoubistvom ispod tepiha iznio nešto o čemu se sistematski šutjelo, i brižno prikrivalo, da bi u najbrutalnijem obliku izašlo pred lice javnosti. Oni koji govore da ovo nije ekskluzivno bošnjačka stvar, i da u u ovom segmentu “spadamo” u evropski prosjek, nisu do kraja u krivu, ali u svemu postoji nešto što je ekskluzivno i samo – “naše”. Skrivanje suštine problema.  

Socijalno raslojavanje koje se dogodilo s “kapitalizmom” i “tranzicijom”, nije počelo s privatnim školama i univerzitetima. Krenulo je to mnogo ranije: odmah nakon završetka rata, kad su glavna gradska obdaništa na Džidžikovcu, Mejtašu, Kovačićima prodata da bi u njima nastale ambasade Francuske, Njemačke, Kine i ostalih velikih i nešto manjih zemalja. Ne računajući na to, djeca ostaju bez prostora, tadašnje i sadašnje vlasti su mjesta dječje igre i smijeha pretvorila u sobe sa šubama ispred kojih su se čekale vize. Djecu su zamijenili odrasli ljudi, a vaspitače mrzovoljna klasa službenika ambasada s neljubaznim izrazom lica, stranih policajaca  i domaćih službenica koje su, najčešće, savladale jezik poslodavca, ali nikada nisu uspjele shvatiti da će ih naglasak u očima tog istog poslodavca, uvijek svrstavati među one s druge strane stakla. Tako je počelo. 

I morate poduzeti sve da ne budete žrtva

Onda se društvo trebalo suočiti sa maloljetničkom delinkvencijom. Kao i u drugim segmentima u kojima nema brzih para da se vlastoljubiva bagra obogati, “prepisani” su evropski zakoni, bez da se mislilo o mogućnostima njihovog provođenja. Prije nekoliko godina radio sam istraživanje na tu temu: zatvoreni krug međusobnog prebacivanja odgovornosti između policije, tužilaštva i socijalnih ustanova doveo me je jednostavnog zaključka.

Ovo je društvo koje je protiv žrtve, u bilo kojem obliku. I morate poduzeti sve da ne budete žrtva, jer ste u protivnom – poput malog Mahira – u grobu. I tu nema velike filozofije.

Istrajavajući na konceptu naroda - žrtve, oni koji vode ovo društvo apsolutno su zaboravili na instituciju individualne žrtve. Ono što nam se dogodilo kao tragedija, ponovilo nam se kao farsa. 

Tu su i neka civilizacijska pitanja iz oblasti socijalne patologije, pa ćemo ih i postaviti: Šta očekivati od djece koja gledaju medijske sadržaje do kraja nabijene nasiljem, a u slobodno vrijeme se, inspirirana igraju – zatvora, nego da krenu oponašati ono čime su im mozgovi bombardirani?” 

S druge strane, iza zidova privatnih škola koje nastaju po obroncima grada dešava se čin socijalnog raslojavanja u kojem djeca materijalno bolje stojećih roditelja često misle da vrijede više od drugih. Što ne bi, i roditelji i “društvo” im u tome maksimalno idu na ruku, i onda ispada da je za očekivati da se “zaigraju” dotle da pred djevojčicama, u vrijeme kad ostali ispunjavaju obaveze i pravilima nametnute radnje, seksualno zlostavljaju vršnjaka.

Kad smo već kod toga, ovo je i društvo linča: prema srednjovjekovnom principu, što si manje učinio na uočavanju i rješavanju nekog problema, to si glasniji na javnoj egzekuciji. Osobno, ne vjerujem da se kroz život, a pogotovo kroz ovdašnji “sistem” može “popraviti” neko ko je silovao vršnjaka – svima koji su učestvovali u tom jezivom aktu želim da nemaju miran san do kraja života – ali mislim da su u ovom trenutku najvažnije dvije stvari. Da se imena nasilnika, barem do okončanja procesa, ne objavljuju i da se školi u kojoj se to dogodilo uskrati licenca i dozvola za rad, barem dok se ne rasvijetli dubina mračnih kutaka škola u kojoj “bogatija” i “pravovjernija” djeca one slabije i drukčije dovode do samoubistva.

Meni, opet, iako nisam roditelj, žao Mahira. I njegova majke koja piše – “majka sam, a nemam djeteta”. I mog druga Dubravka Lovrenovića, Mahirovog poočima  koji će, nažalost, vremenom shvatiti šta znači kad ministri kažu “da je istraga okončana”, “da je sve stvar pravosuđa”, svo beznađe pisanja pisama Vijeću ministara, sav cinizam u kojem će škola u kojoj “nisu znali za nasilje”, svojim “metodama” učiniti sve da nesmetano nastavi raditi.

I žao mi svih nas, od djece do penzionera. Odguranih na marginu. I to, uglavnom, od onih čija djeca siluju drugu djecu. Našu djecu.