Kroz Hercegovinu: pogled iza prljavog stakla

Piše:Ahmed Burić                                 

1.

Vlak za Ploče svakog dana iz Sarajeva kreće u 7.05 ujutro i ide duž Neretve, preko Konjica, Mostara i Čapljine, da bi za oko četiri sata stigao u teretnu luku. Nasmijanim mladim ljudima s ruksacima i vrećama za spavanje, evropskoj mladeži koja svako ljeto bezbrižno dolazi upoznavati rubne dijelove svog komšiluka, više i ne treba objašnjavati zašto se putevi i razdaljine u njihovim zemljama prelaze za dvostruko ili trostruko manje vremena. Nakon dvije ili tri rečenice koje izmijenite s njima, i oni s osmijehom slegnu ramenima:

“This is Balkans.”

U rukama, obično, drže Lonely Planet ili neki drugi vodič kroz ovdašnje puteve i bespuća, a onda se u toku putovanja obično maše za digitalni aparat i oduševljavaju pejzažima:

“Wow, this is amazing. Look that beautiful sky and mountains.”

I stvarno, te planine, rijeke, šume i nebo, izgledaju fantastično, nikakva Provansa, Toscana ili Južna Amerika naoko nije ljepša od Hercegovine, gdje se smjenjuju lica Mediterana i Kontinenta, gdje se granica pogleda iz delte rijeke u krš praktično nemože povući.  Pogled , zatim, pada na jezero, ili u polje, gdje bjelina kamenih kuća pojačava zelenilo livada. Kao što kaže desterac, poetski i antropološki metar naše sudbine: gdje se nebo s planinama spaja.

Vagon u kojem se putuje je neobično prostran za ovdašnje prilike. Ovo je prvi razred. Tabla s natpisom “poklon Vlade Kraljevine Švedske željeznici Bosne i Hercegovine” objašnjava višak prostora. Naš prvi razred su odbačene, istrošene stvari iz Zapadne Evrope, koje su tamo davno zaboravljene i zamijenjene novim superbrzim i dizajniranim cyber mašinama. Ali, nikako se ne može reći da je ovaj vagon bez šarma, ima u njemu nešto one barokne ljepote, kad bi bio malo očišćen i sređen, mogli biste mu se diviti kao djevojci koja je u svoje vrijeme bila ljepotica, pa trideset godina kasnije postala dostojanstvena dama. 

Uz malo mašte, taj je vagon moguće zamisliti kao dio scenografije filma iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Fotelje su iznimno udobne, svaka izgleda kao da je veliki Max Von Sydow mogao sjedjeti u u njoj i čitati novine, rješavajući neku hladnoratovsku zagonetku. Izvana je vagon prljav kao da je je neko zadužio jato ptica da čitav dan vrše nuždu po njemu, a unutra je zamazani pod. Kroz prozorska stakla se jedva vidi, kroz njih svi pejzaži izgledaju kao zamagljeni, kao da ih je neki majstor impresionizma slikao u sfumatu, u rano jutro i ostavio ih da zauvijek tako stoje, da se buduće generacije dive tom zamrznutom momentu u vječnosti.                    

2.

Autobus od Trebinja za (Istočno) Sarajevo vozi tri puta dnevno, ali što rekli uvijek britki Hercegovci – “nema ti, braca, neke razlike u tome ko vozi.” I nema, autobus “naginje” na onaj u filmu “Ko to tamo peva”, Centrotrans (Istočno) Sarajevo, vozač isti Božo Vučurović, a sa zvučnika, začudo, ne udara ćirilica, nego uredno (blago ljigavi) hitovi iz osamdestih: a letio sam nekad, letio i ja / imao sam krila, krila leptira.  

Imena mjesta usput izazivaju emocije kao neki kofer sa starim pismima, davno zaboravljen. Njihovo imenovanje je jezgrovito, suštinsko, baš kao misli najboljih pojedinaca koji potječu odavde. Sjećam se velikog Mirka Kovača: “Ima li išta gore od Bileće ljeti? Ima – Bileća zimi.” 

Bileća, Plana, Fatnica, Dlakoše, Meka Gruda, Pržina, Cernica, Obješenik, Domrke, Krvarevo, Necvijeće, Čemerno… Kakav vatromet jezičkih i mentalitetskih nominacija! U Istočnoj Hercegovini sela su, uglavnom, opustjela, ljudi i života kao da ima samo oko stanica u gradićima – u Bileći, Gacku i Foči. Sela kao da su okamenjena, uz put još se i nađe poneko oko kuće, ali gore, u brda, pa opet deseterac, puste kule nigdje duše nema.


Gacko

Usput, uživam i u sitnim zluradostima, zanimljivim, valjda, samo trajno otrovanima: nasmijem se svaki put kad vidim automobile italijanske, holandske ili francuske registracije koji stoji ispred ćiriličnog putokaza. Iznad volana je, obično, autokarta, a od vrućine zajapuren vozač pokušava otkriti pravi put iz nigdine, nervozan dok mu ostali putnici dobacuju. Sve  izgleda kao mala “osveta” međunarodnoj zajednici, koja je potrošila valjda milione novčanica na razne “projekte” o samoodrživosti, poticanju turizma i razne druge globalističke ublehe, a eto nije mislila na svoje građane kojima bi obilježavanjem puteva i mjesta olakšala boravak u ovoj fantastičnoj ljepoti, punoj proturječja. No, ne treba imati iluzija, pa ni taj moj smiješak za zalutale Evropljane ne traje dugo. Mi smo sami sebi najviše krivi, i najveći problem.     

Dolazak na Tjentište, poprište velike bitke u drugom svjetskom ratu, donosi, opet neka sjećanja. Četvrti dva razred sarajevske osnovne škole “Miljenko Cvitković” išao je tamo na “malu ekskurziju” kako se to tada zvalo. O značaju revolucije i o tome kako je prebrojavanje po naciji najveće zlo govorio nam je, mislim, narodni heroj Vlado Šegrt. Ničeg se više ne sjećam, osim da sam D. pomogao da nabere cvijeće i ostavi na grobu njezinog dede, Nurije Pozderca, koji je tamo umro od ranjavanja i sahranjen na jednom proplanku. Veliki, nekada bijeli spomenik koji je krasio većinu monografija iz ondašnjeg vremena dobio je sivu boju, boju istine kako se tako da ona razdjelnica, praznina između dvije velike strane spomenika, iz daljine jedva i vidi.

3.

Dok kroz prljava stakla gledam ovu krasotu, mislim o bojama. I ideologijama. Vruće je, dug put donosi stanje pred san, sve kao da se se stapa u jednu boju. Kao da se izbrisala granica između dobra i zla, između progonitelja i progonjenog. Ono što mi danas živimo je tamnosiva nijansa, svi naši pogledi kao da gledaju stvarnost iza zamagljenog stakla vlaka ili autobusa.

Čovjeku gledajući te pejzaže padaju na pamet svakakve stvari. Kako je moguće da ta zemlja imala sreću da iskoristi barem mrvu sve ove ljepote i da ljudi u njoj žive život dostojan čovjeka? Je li njena i naša nesreća usud koji se stalno ponavlja ili je na početku učinjena nepopravljiva greška, da je njezina gradnja počela od krova, a ne od temelja. Puno je, previše, pitanja a tako malo odgovora. 

Za početak bi, možda, trebalo oprati stakla.