Ko želi biti ministar?

Radiosarajevo.ba
Ko želi biti ministar?

Onaj ko hoće živjeti prema pravilu - da pojedeš ako ne želiš biti pojeden. Za izuzetke, nema nikakvih garancija 

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

“Teško je biti ministar. Još je teže ne biti” 

U nizu banalnih narodnih mudrosti, ova “poslovica” pogađa u srž kadrovske “politike” ovdašnjih stranaka. Nakon šest mjeseci izabrane su Vlade, prvo kantonalna pa Vijeće ministara, i niko pametan ne može očekivati da će biti drukčije nego što je bilo. 

I to ne zbog toga što, recimo, novi premijer Kantona Elmedin Konaković ne bi išao do kraja u sukobu s direktorom Zavoda za zdravstveno osiguranje Kenanom Crnkićem, koji je predložio veći budžet za ovu instituciju koja direktno finansira Stranku kojoj obojica pripadaju. 

Predloženi budžet nije usvojen jer je, tvrdi se, uvećan za nekoliko miliona u odnosu na prošlogodišnji. Usvojen je umanjeni budžet Zavoda za zdravstveno osiguranje, i to nakon intervencije premijera Konakovića. Plan i budžet su umanjeni za cijelih 3.789.100,00 KM, i to na stavkama poput troškova reprezentacije, putnih troškova, troškova eksterne pravne pomoći, iako postoji redovna pravna služba koja je bila projektirana s većim troškovima od prošlogodišnjih, i tako dalje. 

Naša politička scena funkcionira na “principu” kviza – “ko želi biti ministar"

Dakle, ako je vjerovati izvoru koji djeluje vjerodostojno, na početku postojanja ove Kantonalne vlade dogodilo se malo čudo: da premijer iz SDA obori izvještaj svog kolege iz Stranke, i to zbog povećanja troškova i iracionalonog, pristupa i neodgovornosti naspram para poreznih obveznika.

Svaka čast, reklo bi se: ako se, zaista, ispuni Konakovićevo obećanje da će krenuti od velikih riba, valjat će priznati da se reforme mogu desiti samo “iznutra”. Jedan od paradoksa političkog djelovanja u Bosni jeste i taj da zemlju iz stanje u koje je dovedena mogu izvesti samo oni koji su je u to stanje i doveli. 

I pored ovog pozitivnog primjera, ovaj hroničar još uvijek ne može povjerovati da se tako nešto može desiti. Liste ministara još uvijek izgledaju tako da je otprilike jedna trećina direktni produžetak ruku kriminaliziranih moćnika koji su izborima potvrdili svoju vlast. Za drugu trećinu nije čuo niko osim šireg komšiluka. Uz svo poštovanje pojedinih među njima, nije jasno zašto likovni umjetnici drvljem i kamenjem gađaju Samera Rešidata, kantonalnog ministra za kulturu, radnika u nešto šire shvaćenom pojmu turizma, kad je istovremeno na tu funkciju, samo na federalnom nivou izabrana socijalna radnica Zora Dujmović!? Rešidatu, što bi se reklo, neka je dragi bog na pomoći, jer su mu se oko vrata, i na vrata kancelarije već objesili razni ekskluzivni paraziti koji mu imaju “objasniti” da je situacija katastrofalna i da kulturna politika zahtijeva ozbiljnu platformu. To će ga izludjeti, sve i da kasa ministarstva koje vodi nije zadnja rupa na svirali.  

Ista, odnosno, slična stvar je i u drugim resorima, gdje se očigledno išlo za tim da se postave oni koji “moraju” dobiti mjesto u odnosu na one koji u pojedinoj struci znaju raditi. Nije jasno šta kvalificira Reufa Bajrovića, koji se do prije tri mjeseca titulizirao kao “politički analitičar”, za ministra za energetiku, rudarstvo i industriju? Ako se u naredne četiri godine pokaže da nekadašnja Lagumdžijina uzdanica u cijelu stvar nije ušla iz osvetničko-koristoljubivih motiva, nego je djelovala pozitivno u ovom obezglavljenom i skoro do uništenja rasutom segmentu, onda će se valjati izvinuti, ali sve su prilike da se neće dogoditi ništa slično. 

Jer, naša politička scena funkcionira na “principu” kviza – “ko želi biti ministar?” To garantira poziciju koja nosi materijalne beneficije u odnosu na unutrašnje tokove, dok prema tzv. međunarodnoj zajednici drži barem nominalnu partnersku distancu. 

To u praksi znači ono što u svom tekstu nazvanom EU u Bosni plaća reket za zaštitu piše Kurt Bassuaner, jedan od osnivača vijeća za demokratizaciju politike. Privatno ne poznajem gospodina, djeluje mi simpatičan s onim imidžom privatnog detektiva iz američkih noir filmova iz devetstopedesetih, ali u jednom je nepogrešivo u pravu: “prepuštajući uslovljenost domaćim političarima, EU prioritizira ‘stabilnost’ elita u odnosu na interese bosanskohercegovačkih građana”. I navodi primjer u kojem tvrdi da 600 EUFOR-ovih vojnika u BiH ne bi položilo sigurnosni ispit, što čini političke elite apsolutno sigurnima: mogu stvarati strah bez ograničenja. Strah koji živimo u svakodnevnim pucnjavama, obračunima, iznudama. 

Strah za koji nam odgovorni tvrde da, zapravo, ne postoji.   

Pojedi ili budi pojeden.        

I, eto nas opet na početku: kad se ujesen ustanovi da britansko-njemačka inicijativa nije dala odgovarajuće rezultate, doći će međunarodne finansijske institucije i zatražiti ono što se posuđivalo za ministarske i ostale plaće u državnom sektoru. To će tada, vjerovatno, malo kome biti zanimljivo jer će Bosnom i Hercegovinom drmati još gora bijeda nego danas, ali bit će zanimljivo vidjeti šta će pojedini na pojilo reality showa dovedeni(e ministri(ce) imati reći u svoju korist. Vjerovatno, ništa, kao i dosad.     

Nije sigurno ko je prvi ispalio tu misao, ali bt će da je u naš javni prostor plasirao velemajstor Viktor Ivančić. Njezina je suština u tome da je (anti)politika ovdašnjih naroda bazirana na tome da se na najvažnija mjesta biraju mediokriteti čije se karakterne crte daju opisati na sljedeći način: oni sami duboko znaju koliko (ne) vrijede, ali su u svakom trenutku, zbog snishodljivosti i mentalnog uhljupluka, spremni povjerovati da imaju “ono nešto” što drugi “vide” u njima, i zato ih, ističu odnosno biraju. 

Jer, nije (jedini) problem u ministarstvima: dovoljno je pogledati ko vodi javne servise, poduzeća, državne službe, banke, policiju. 

Ko, dakle, može biti ministar? Skoro svako ko je spreman podrediti se koruptivnom, duboko nelogičnom, snishodljivom, nacikapitalističkom bivanju baziranom na “pravilima”, koja zapravo ne postoje: odnosno postoji samo jedno. 

Pojedi ili budi pojeden. 

Do prvih knedli u grlu, prijatno, gospodo. 

Odnosno, dobar tek.          

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije