Kad porastem neću biti Kengur

Piše: Ahmed Burić  

Vijest da je preksinoć kasno čopor pasa upao u kavez u Pionirskoj dolini i zaklao četiri klokana, više nije ni nova ni začuđujuća. I trajat će upravo onoliko koliko treba da se stvari zaborave. Jer, uskoro neće biti drugačije: niti će se neprovedivi Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja u praksi moći implementirati, niti će vlast učiniti išta da se stvar u tom segment popravi. Građani će biti prinuđeni na samoodbranu: to znači da će ljubitelji i zaštitnici pasa doći na svoje kad se tu i tamo mognu obrušiti na nekoga ko će upotrijebiti vatreno oružje protiv psa koji napadne čovjeka ili dijete. I – nikom ništa. Pojeo vuk magarca, što bi se reklo. Ili, zaklao pas kengura.

Priča prva: Imam poznanika, simpatičan i okretan momak koji je iz rata izašao kao dječak od petnaest. Otac mu je stradao od granate i zarana je morao početi zarađivati. Fino vaspitan, nije izabrao najbrži put “uspjeha” u ovom društvu – kriminal, nego je krenuo raditi u kafićima, pazeći majku slabog zdravlja i mlađu sestru. Kafić bio popularan, za ove uvjete se znalo dobro i zaraditi, sestra odrasla i završila školu, mati stekla neku penzijicu, ali stvar se odužila. Sad već čovjek od tridesetak, prije par mjeseci povjerio mi je novi životni plan. Našao je, veli, štelu u Pošti, i pošto fali poštara – uz radnike gradske čistoće i vatrogasce to su omiljeni javni službenici – uvaliće ga da tamo , što se kaže, radi do penzije. Uštedio je, veli oko 5000 maraka, i našao gdje će posuditi još 10 000. Toliko, naime, treba uplatiti “Šteli” da mu radno mjesto bude obezbijeđeno, i da ga se bez suvišnih pitanja i peripetija primi u raznosače pošte.   

“Dogovorio sam se da ću godinu i po vraćati tih deset milja, to ti je jedno pet i po stoja mjesečno, i u proljeće one tamo godine sam čist.” – završi on svoju priču i ostavi me postiđenog pred činjenicom što živim u takvoj državi. U kojoj zbog njegove budućnosti ne smijem riskirati i napisati tekst s imenom i prezimenom tog šupka iz Pošte koji tako velikodušno dijeli razna mjesta. 

Priča druga: Prijatelj, generacija, neko za koga se kaže da bi mu dao ruku bez razmišljanja je veterinar. Cijeli rat je proveo u uniformi, zna planine oko Sarajeva da bi prema sjećanju komotno mogao nacrtati turističku kartu, pored maternjeg govori još dva, i sporazumijeva se na još dva jezika i štono bi se reklo, čitav je čovjek. Od rata naovamo je radio sve i svašta, uglavnom povremeno i na određeno vrijeme, ali je, kao i svima nama, svim tim određenim vremenima došao kraj. Danas jedva sastavlja ta dva kraja, i nema nikakve sumnje da bi – kad bi se neko ponudio – stvorio onih famoznih 10 hiljada maraka pomoću kojih bi se udomio u stalni posao. Ima previše skrupula za današnji vakat, pa o porodici ne razmišlja, a za svoju situaciju, uglavnom, ne optužuje nikoga. I neće dobiti posao na masovnoj sterilizaciji i katalogizaciji životinja, koje se prema mišljenju stručnjaka, nameću kao uslov bez kojeg se neće moći živjeti. Jer će, ako se ovako nastavi, u Sarajevu,  i šire, biti više pasa lutalica, nego ljudi s krovom nad glavom.  

Priča treća: U granapu, u komšiluku srećem bivšeg premijera. Ima skup automobil, izvanredan ten i garderobu kao da je sišao s naslovnice GQ ili kakvog drugog prestižnog muškog magazina. Prije Vlade, vodio je dvije velike firme, u obje ostavio dugova koje će vraćati i djeca naše djece – njegovo neće jer ga je poslao da studira u inostrastvo, odakle, priča se, su “nestaška“ izbacili zbog igrica s opijatima. Ili zbog siledžijstva, ne znam tačno, ali znam da akademska zajednica nijedne zemlje, sasvim sigurno, neće biti uskraćena za jednog takvog kapitalca. Ništa zato, kao u staroj pjesmi Električnog Orgazma Zlatni Papagaj – “tata plaća sve račune”, pa i onaj granapski, gdje ga dočekuju kao viđenu i uglednu mušteriju. Za razliku od junaka prvih dviju priča, on ne mora odmah na kasi platiti ono što uzme, nego može doći u petak, ili na kraju mjeseca i elegantno, uz tringelt izmiriti svoje obaveze. Jer, on će uvijek imati, i za njega nema brige. Na vrijeme se namirio, kako kaže mudra narodna poslovica.

Ono što organski povezuje ove tri priče nije nacionalna, socijalna, antropološka ili  kulturološka ravan. Najveći zajednički sadržatelj ovih priča je – stid. Odnosno pomanjkanje temeljnog etičkog osjećanja, u kojem je, bez obzira na duh vremena, dobro ili relativno (opće) dobro ono što emaniraju prva dva junaka, a ono što predstavlja treći – Zlo. Taman da je sam ustanovio  državu Bosnu i Hercegovinu i da je stoput legalno izabran na izborima. A nije. Nego je kao i desetine drugih izašao izpodobne kuhinje kloniranih poltrona koji su na vrijeme shvatili da uspješan pojedinac krade državu, ne talasajući previše.

Tako je stvoreno prešutno društvo saučesnika. Koje vodi u (samo)ubojstvo. Od naše propasti dublja je samo nesvijest o njoj, nemogućnost da sami sebi priznamo koliko smo u njoj učestvovali. I nesposobnost da barem započnemo otklanjati njezine uzroke. Jer, sve su naše izlike i opravdanja potrošena. Kao u nekoj sci-fi metafori mi smo kenguri koji u neuslovnim kavezima čekamo da nas napadne čopor pasa. Sad je sasvim nebitno, kako govore samoproglašeni eksperti iz oblasti zaštite životinja jesu li ti psi iz šume (baš kao da u šumi ne mogu pojesti nekoga?) ili “pripadaju” Mjesnoj zajednici Nahorevo? Bitno je da je genetski lanac životinje koju u crtanim filmovima prikazuju kao skakača i boksera, vrat klokana iz daleke Australije - skončao presječen zubima podivljalog psa, u Sarajevu, ljeta gospodnjeg tog i tog.

Naslov beogradskog filmskog hita s početka stoljeća glasi – “Kad porastem biću Kengur”.

Mi nećemo. Napast će nas psi. Ili će nas uništiti ljudi.