Je l’ to više nije onaj grad?

Jedno od pitanja na koje automatski reagiram tako da - ili mi se džigerica odmah prospe, ili krenem u ljutu zajebanciju, ili samo okrenem glavu, jeste ono koje mi često postave, pogotovo kad sam na putu:

- Je, li da vas pitam, ja sam čuo/la da Sarajevo nije više onakvo kakvo je bilo?

Nakon što krv blago jurne u glavu, a trening samosavladavanja vam je čudo, krene bujica asocijacija. E sad, u pretpostavci nečije dobronamjernosti, leži i odgovor. On stoji u širokom dijapazonu mašte u islamizaciji poslijeratnog Sarajeva: mogu reći kako, recimo, u bivšoj JAT-ovoj zgradi, ne samo da je Iranski kulturni centar, nego postoji vjerovanje da u podrumu sjede iranski specijalci. I čekaju mig nekoga iz Vijeća stručnjaka Islamske revolucije, da krenu u akciju oko Vječne vatre.

Tu se, vjerujte na riječ, ako date mašti na volju, da iskombinirati raznih fantastičnih odgovora. Da, recimo, lavovi nakon što ručaju srpsku djecu, dočekuju vesele posjetioce mašalanjem i nazivanjem selama, sa sve šapama okrenutim prema sebi. Ili, recimo, da se na entitetskoj granici prema Palama događa prohibicija proizvoda od svinjskog mesa. Cijela se operacija naziva “Reket”, a izvodi se tako da se primopredaja butova vrši u ranu zoru, pored Kozije ćuprije. Srbi u futrolama za teniske rekete – jer je Đoković megastar, a i ‘nako – nose pršute, strogo zabranjene šerijatom, koji na crnom tržištu postižu fantastičnu cijenu...

Onda malo popuste. Oni koji su shvatili da su se pitanjem – “je li to (više nije) onaj grad? – zaletjeli, vrlo brzo shvate poruku, a one druge možete kinjiti do mile volje. Čudo su provale, ali najgore je kad one sasvim provale u život, i onda naprave čudesnu zbrku. Baš onakvu kakav je najavljeni doček Nove godine u Sarajevu, sa sve koncertom Dine Merlina ispred Sarajevo City Centra, te najnovije tranzicijske kule zapadnog sadržaja, i istočnjačke poduzimljivosti. Što zlokobno zakriva sunce iznad Marijin-Dvora.

Pukni zoro Zoranova

Jer, nijedan grad, i nijedan čovjek, ne bivaju istima nakon što vrijeme sagradi niz Kotare kule. Jer, vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje, baš kao što kaže narodna pjesma. Kad žalimo za nekim stvarima, obično žalimo za sobom u njima. Nema više ni tih ljudi, ni tih stvari kojima je Sarajevo moglo zadiviti. Zoran Radmilović i Safet Isović više ne dočekuju zore u Bristolu, jer nema ni njih, niti u današnjem Bristolu (jer, stari je srušen artiljerijskim oružjem), nema ni noćnog bara otvorenog za posjetioce, niti ima vina, rakije, i francuskog konjaka. Barem ne za sve. A nema više ni Zorana ni Safeta. Nema više ni noći u “Boemima” ili “Starim Krovovima” poslije kojih se ide na puru kod Reše, ili na pače kod Hadžibajrića, nema ni kamin sale u Bistrici u kojoj Haris Džinović svojim monstruozno jakim glasom dopunjuje tamburaške vratolomije braće Pavlović, nema više Bijelog dugmeta (osim onih jadnih posmrtnih ostataka što tezgare po svijetu s trubačima u čakširama), nema više Nadrealista, Kusturice i koncerata Zabranjenog pušenja na scenskoj Akademiji, nema više cijelog jednog svijeta koji je plijenio i zavodio, da bi se strovalio i izgorio u plamenu knjiga iz Vijećnice. Sve je trebao prekriti snijeg, ali, problem je, što ni njega – nema. Otišlo sve u p….. m……..

Jer, nema ni nekih drugih gradova, ni ljudi ni stvari u njima: ni Ljubljana, ni New York, ni Podgorica, nisu isti gradovi od prije dvadeset godina, ali sumnjam da neko s tolikom polusjetom i nešto zluradosti pita tamošnje stanovnike: “A je li istina da TO više nije Onaj grad?

“Ovo” i “ono” Sarajevo

E, tu i jeste problem. U onome – “to”. Jer, Sarajevo je danas “to”. Odnosno “ovo”. Današnje Sarajevo je, uglavnom, klaustrofobična i homofobična sredina koja samoj sebi nije rekla šta jeste i šta treba biti. U kojoj mala i u osnovi beznačajna situacija oko (ne)točenja alkohola na koncertu odmah podijeli “javnost”, koja nema pametnija posla, pa povazdan sejri po društvenim mrežama. Uzalud postovi prave raje, kako treba podržati (meko "ž") Merlina, jer mu šupci (opet meko "š", i sve tako do kraja) zavide, jer je, paša moj solidni, on tako uspješan, pa ne mogu podnijeti da svuda, ba, razvaljuje, a eto u svom gradu, heeej, u svom, ne može. Uzalud i nekakva, u osnovi, sirotinjska (duhovna) prepotencija u stavovima da “šta će oni nama pričat’ da je alkohol zabranjen jer se ovdje pošmrka k’o u Kolumbiji” i uzalud objašnjenja mislećih (ali u dnevnu politiku zapetljanih) ljudi da je netočenje alkohola opravdano, jer je tako i na Times Squareu i na Trafalgaru i na Champs Elysees. Jeste, ali isto tako kao što dijete ne možeš cijeniti mjerama za odrasle, tako ni “ovo” Sarajevo ne treba petljati u nekakve Parize i Londone. Jok. Ba. Niti je to, niti je kad bilo.

Ono šarma što je imalo donijele su, uglavnom, posljedice akcija “komunista s orijentalnim imenima”, plus njihova braće kršćanskog porijekla. Sasula ga je katastrofa od koje se nikad ne može do kraja oporaviti, a nastavili su ga čerečiti oni koji se kriju iza bosanske ideje, ali najviše vole arapske pare. Za američke stvari.

I, nije problem Merlin. On je produkt vremena. Nešto talenta, dosta plagijata i uglavnom blesavi pokušaji da se sve to opravda “socijalnim teorijama”, dozlaboga banalnim. Nije problem ni točenje, odnosno konzumiranje alkohola na njegovom koncertu. Budući da se svi centri policije u državi, od tog mjesta nalaze par stotina metara, taj događaj uopće ne bi bio problem osigurati, sa svake strane. Kad bi se, zaista, radilo o tome.

Problem je što, za te pare, ne svira niko drugi. Nijednog koncerta u praznične dane. I što će zabrana točenja alkohola u današnjem Sarajevu – iz kojeg volšebno nestaju mjesta u kojima ima “vatrene vode” - zluradima poslužiti za nadgradnju toga da to nije “onaj” grad, a što će očajnici u njemu braniti tu zabranu kao da su je sami smislili, dajući joj nekakav obol svjetskosti.

“Ono” Sarajevo više ne postoji. Ako je ikada i postojalo, osim u urbanim mitovima nas koji ih prepričavamo. Postoji “ovo” i “to” Sarajevo. Neutrum. Srednji rod.

Ni tamo ni ovamo. Ništa.

Za početak bi se trebalo pogledati u ogledalo. Kad već ne možemo u stakla Sarajevo City Centra. Slika će biti iskrivljena, bilo alkohola ili ne. Što prije shvatimo koliko je strašno to što vidimo, prije ćemo se moći ustati.

I manje će nas pitati – “je li istina da to više nije onaj grad”.