Javašizam

Tada mladi njemački vojnik imao je kameru i u mjestima u kojima je službovao – Bukureštu, Temišvaru, Beogradu, Mitrovici, Zenici – snimao je kratke zapise, koji su danas neprocijenjive vrijednosti.

Vjerovatno bez namjere i svijesti o tome da će njegovi klipovi (p)ostati dragulj YouTubeovog kanala WorldFilmHeritage, snimao je ljude u svakodnevnim situacijama, ispred džamije, uz trgovačke i zanatske radnje, na Sebilju i oko Glavne pošte. Na licima ljudi se, uglavnom, ne primijeti bog zna kakvo oduševljenje ulaskom trupa Trećeg Reicha, lica pred kamerama uglavnom odaju znatiželju, i nekakav čudan, neočekivan mir, dok svuda okolo Europa plamti u svjetskom ratu, najvećem zapamćenom. U oko posmatrača upada veliki broj zastavica s kukastim križem, koje izgledaju kao da su napravljene u kućnoj radinosti, jer stoje pomalo nahero, na svakoj swastici kao da ima greška, pa su, suprotno tehnički besprijekornom dizajnu nacističke ikonografije, pomalo frljave.

Mentalitet je takav - “oduševi” se preko noći, i zatire skorašnju prošlost. A u džepu drži šipak, a u kući uživaj u sopstvenom mraku, i čuvaj neku sliku ili zastavu koju si nekad sakrio. Možda zatreba.  

Sve u svemu, taj prešutni, uvjetno rečeno, kućni fašizam, ostao je u nas neka vrsta konstante. Pojavljuje se svakih nekoliko decenija, u različitim oblicima. To je zbog toga što nijedna vlast ovdje nikada nije imala potrebe da objasni svoj totalitarizam. Vodeći se onom: šta ćeš glupom objašnjavati?

To je, valjda, oduvijek tako: vlast je vlast, pred njom se valja saginjati i njoj se klanjati. U ovoj zemlji, vlast, ma šta se pod njom podrazumijevalo, se samo dva puta ozbiljno ustrašiti za svoju poziciju. Prvi put u aprilu 1992. kad su svenarodni protest Karadžićevi snajperisti pucnjevima s Holliday Inna, pretvorili u napad na grad, što je posredno stvorilo front odbrane, ali i tu energiju prebacilo iz civilnog pokreta u ratni korpus, s Alijom Izetbegovićemna čelu. Drugi put, autentična energija nezadovoljstva prokuljala je na demonstracijama za JMBG, 2013. godine.

Sjetimo se da je stvar je krenula ozbiljno, a ugasila se iz više razloga: dva osnovna su bila nezaliječena ratna trauma koju je vlast manipulativno koristila kao vlastitu tekovinu, pa je potpomognuta uličnim bandama sačuvala svoju poziciju. Drugi razlog je bilo neadekvatno vođenje protesta i manjak artikulacije zahtjeva demonstranata, koji su bili ostavljeni sami sebi, što znači osobnim afinitetima (što uvijek znači i sujetama) ljudi koji su se stavili na čelo. A nedostajalo je u tom slučaju ozbiljne međunarodne podrške. Podsjetimo, svi ozbiljniji protesti diljem Istočne Europe, od Beograda do Kijeva, rađeni su uz znalačku, i značajnu podršku zapadnih (ne)vladinih organizacija. Kod nas je tako da smo ostavljeni sami sebi, sve dok ne iskrvarimo. Ili dok nas ne okupiraju.  

Ponosna, ali tužna, i pomalo tragikomična povorka koja je (da ne bude zabune, uz učestvovanje u njoj onog subjekta koji ovo piše) za Dan pobjede prošla sarajevskim ulicama da bi se zaustavila ispred Velikog parka i tu odala počast ubijenoj djeci Sarajeva je, na nekoj simboličkoj ravni potreban, ali je u suštini – (po)kućni antifašizam. Takve su stvari sa simboličke ravni dobre, ali mogu biti i kontraproduktivne: u ovom se trenutku  baš svako – pa i Radovan Karadžić koji je iz svoje (upućeni kažu, jezivo prljave) ćelije čestitao 9. maj – Rusiji. Što bi se reklo, ‘alal nam svima taj neobavezujući, (kućni) antifašizam koji će završiti tako da ćemo se poslije povorke svi vratiti u realnost punu korupcije, nepotizma, kriminalacima koje niko ne zatvara, policiji koje kao da nema, medijima u kojima nema kritike, političarima kojima pojmovi kao antifašizam ili fašizam (vidi pod Abdulah Skaka) – ne znače ama baš ništa.

Jer, postoje zastave. Iz kućne radinosti.

Ono što danas živimo kombinacija je orijentalnog javašluka, i najcrnjeg nacionalizma, koji ima elemente fašizma u onom segmentu u kojem pripadnici jedne grupe (naroda) misle da su bolji samo zato što pripadaju nekoj od tih grupa. To, osim što je imbecilno, nije ni tačno. Javašizam, taj naš najnoviji društveni “proizvod” s jedne strane počiva na lijenosti naroda da misli svojom glavom, i pokvarenosti njegovih vođa koji će ih vječno držati u strahu od toga da ih komšija ne napadne. To se može prekinuti samo ako oni koji ovako bezobzirno mlate našim sudbinama osjete ono što usađuju u narode koje vode. Strah.

I to onaj i onakav kakvog ga je opisao Ernst Junger (1895. – 1998.), njemački pisac i političar, ratni heroj koji je sve vrijeme bio protiv Hitlera. Kad su ga pitali da li se zbog svojih djela bojao da će ga Hitler maknuti, odgovorio je:

- Mislim da se Hitler bojao mene.

Inače, javašluk je turska riječ, i u rječniku turcizama ga nalazimo u četiri značenja: sporost, lijenost, nemarnost i neodlučnost.

To bi, ujedno, bili i glavni pokretači kućnog fašizma. Već za dva dana je sljedeći ispit: marš protiv nasilja nad LGBT osobama.

Njih niko neće dočekati sa zastavama duginih boja. Možda u kućama nema toliko boja, da bi se napravila tako šarena zastava.