Il' ustašluk il' Evrovizija: Ne brini, ne brini za sebe

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Ova je država jedinstvena i po tome što umjesto da slučajevima poput Mije Martine omogući odgovarajući nadzor i vaspitne mjere, iste zapošljava, i to na najvidljivijim mjestima. Prema onoj vječnoj: čega se pametan stidi, time se budala ponosi. 

“Demokratija” nam je donijela i to da biti ustaša, četnik, ili sljedbenik neke treće radikalne političke opcije jeste sasvim legitiman izbor. Raznih neonacista, skinheadsa, sljedbenika Al Qaide, i svakovrsnih automučenika ima na svakom dijelu svijeta. Ali, to su obično ljudi s margine, mazlumi u spitfajerkama koji naginju pivu iz dvolitarke pred granapom i tu i tamo prebiju nekog useljenika crnca. Ili u mraku garaže u predgrađu sanjaju da će jednom u Allahovo ime postaviti paklenu mašinu na željezničku stanicu i tako ostati heroji za vječnost. 

Za njih se pobrine država, smjesti ih tamo gdje treba, da na miru izmire svoje zemaljske ili nebeske račune, i stvar ide dalje. Samo u iznimnim slučajevima i u iznimnim zemljama, je moguće da državni službenik bude sljedbenik nečega što je (bio) direktan neprijatelj te iste države, i još uredno bude plaćen za to. Jedini uvjet za to je da propadne u nečemu što je trebalo biti njezino ili njegovo prvobitno zanimanje.

Mia Martina

Elem, ima tome jedno desetak godina kad je “nezavisno” novinarstvo još uvijek imalo onaj šarm gerilske poluilegale kad je u Mostaru organiziran jedan od skupova na kojem su se našli novinari iz regije, svi različiti a svi jednakopravni, što bi rekle, uglavnom, besmislene kampanje za širenje slobodne misli i riječi.

Uveče, kako bog zapovijeda i ljudi nalože, na kraju toga seminara trebalo se malo i proveseliti i za pojas zadjenuti i bilo je veselo. Pamtim da je svirala grupa Black Chicken Leg, klupska country-blues atrakcija začeta u Stocu, gradu koji je u prošlom ratu ponajviše naj...o, a u publici su bili neki od najznačajnijih autora i autorica u darvinističkom svijetu medija, sve majstori posla kojim se bave: Petar Luković, Boris Dežulović, Boro Kontić, Damir i Mirko Šagolj, Amela Rebac, i tako dalje, i tako dalje…

Svi naizgled veseli, ali u sebi duboko potišteni zbog činjenice da im - kad sve to prođe, a proći će kao kod Pepeljuge za jednu noć – valja natrag u svoje sredine u kojima su suštinska manjina i parije na ivici egzistencije. Jer, dokazuju očigledne stvari: da je nacionalizam zlo, da su rat i njegove posljedice zločin, i da je loženje rulje maska za bogaćenje. U tom trenutku, na party je ušetala djevojka u bijeloj bundi, uređena kao za večernji prijem kod Direktora svijeta, sa skupim naušnicama i ogrlicom koja je bljeskom zaslijepljivala naše umorne oči. Neko je rekao da je to Mia Martina, mislim da je Boro ispalio “živa bila, jel’ Mia, il’ Martina?”, a ona je, kako je rekla, došla pozdraviti skup nezavisnih ljudi koji se zalažu za slobodnu misao. 

Razmišljao sam kako tako mlada cura već zna koga treba podržati i kako sebi sjajno radi “pr”, a onda je neko upitao - “a ko je ova diva?” Onda je neko od koleginica skoro prijekorno siknuo “da kako ne zna, pa to je naša predstavnica na pjesmi Evrovizije, sa pjesmom: Ne brini ne brini za mene/laž mi ništa ne može/ kaži mi kaži kako je/kada se gubi sve. Kako došla, tako i prošla, reklo bi se jer je pobjegla na vrata kad smo bivši kolegaAdnan Buturović i ja “otpjevali” njezinu pjesmu u nešto prearanžiranom stilu, pokušavši pretvoriti dance nabrajalicu u novokomponovanu ilahiju (il’ bješe kasida?) u stilu Tri hafiza. Neee briniiii, ne briniii za meeene …

Mladost – ludost, bratstvo – jedinstvo, reklo bi se.   

Pjesmu uredno možete provjeriti na YouTubeu. Jedna njezina verzija, unatoč učestvovanju na Evroviziji ima čak 754 gledanja, što je ekvivalent, recimo, boljem akšamluku na kojem se nađe nekoliko poznatijih ljudi pa recimo zapjevaju i poneku “oštriju” sevdah budnicu tipa “Sa Gradačca bijele kule” ili “Sabljo moja roditelja moga.”

Nakon, dakle, znakovite ali neuspješne instant estradne karijere Mia Martina se posvetila drugoj vrsti zanata. Evo je opet, sretne i zdrave, na mjestu glasnogovornice Ministarstva turizma i okoliša (jel’ turizma il’ okoliša?), kako “daje potporu” hrvatskom nogometašu Josipu Šimuniću koji je nakon utakmice sa Islandom uredno izvikivao ustaški pozdrav “Za dom spremni.” Mia Martina se obraća svekolikom puku, ali i ministru znanosti obrazovanja i sporta Republike Hrvatske Željku Jovanoviću: “Za dom spremni! Evo Jovanoviću, kazni i mene ako smiješ. 'Ova rečenica nije ništa više nego ljubav i ponos koju osjećam prema domovini, i nema trenutka mržnje u njoj, a povijest jako dobro poznajem.” Tako, naime, glasi njezin status zbog kojeg je kako kaže napadaju kolege, a ona ima pravo privatno dati potporu.”  

Neka daje ko god kome šta hoće

Neka daje ko god kome šta hoće, reklo bi se, ali mala nevolja u cijeloj ovoj priči je u tome što posao Mije Martine plaćaju poreski obveznici Federacije. Nizašta, baš kao što su i tv- pretplatnici iste te zemlje uredno finansirali i njezin odlazak na Evroviziju, jedan od najneprimijećenijih nastupa u povijesti takmičenja lakih nota Starg Kontinenta.Kako Mija povijest odlično zna mogla se uvesti u materiju da među tim pretplatnicima ima, naime, onih kojima su uz pozdrav “Za dom spremni” protjerivane, mučene i ubijane cijele obitelji, rase i narodi. To što je među njima i stanovit broj Hrvata trenutno nije predmet ovog teksta, ali nikako nije zanemarljiva činjenica, jer će se oni koji budu branili tu njezinu besmislenost, a i ona sama, odmah pozivati na “majorizaciju”, “nacionalni interes” i slične budalaštine.

Tako će nekad mala Mija Martina, postati još jedan slučaj nacionalnog izjašnjavanja. Slučaj, kojem bi za početak trebalo dati odgovarajući nadzor i vaspitne mjere, a ne zaposlenje u državnim institucijama.

Ali, ona se, baš kao u parafrazi svoje pjesme ne treba brinuti za sebe. Svi smo mi, svako na svoj način, učestvovali u stvaranju raznih Mija Martina, Al’ Dina, Deenova i ostalih korifeja ništavila u kojem živimo.  U suštini nebitne, korumpirane “elite” kojoj fašističko šenlučenje (ili zabavno – muzički šeretluk) svakih desetak godina pomogne da pokaže šta, zaista, jesu.

Jel’ ono bi Mija ili Martina? Ili je okoliša i turizma? Il’ ustašluka, il’ Evrovizije?