I ova će žeđ potrajati

Radiosarajevo.ba
I ova će žeđ potrajati


Piše: Ahmed Burić

Ne znam kako izgleda suša koja uništi ljetinu. Ali, pod nogama osjećam ispucalu zemlju. Suša je. I jedva se diše. Svuda unaokolo gori, stižu vijesti o požarima. U Konjicu, u Trebinju, u Bratuncu, u Bileći, na Treskavici… Navikli smo na društvene kataklizme, i izgleda da nam prirodne katastrofe dođu skoro kao normalne pojave. Odasvud se traži pomoć: nema dovoljno vatrogasaca, ni vode, ni kanadera da ugase vatru. 

Očigledno je lakše dići (privatni) avion i poslati (državnu) delegaciju u pustinju, nego imati nekoliko državnih aviona koji mogu spriječiti da ova zemlja postane pustinja.

Meteorolozi ne najavljuju kišu. Ona što je pala prije nekoliko dana neće donijeti ništa značajno, lišće se ne oporavlja na drveću. Kasno noću se čovjek može osjećati ugodno. Tih nekoliko sati se može raditi. U dvorištu, žamor: vatrogasci ne spavaju, zvoni njihov alarm, oni će negdje na obronke grada, svojim rukama i srcima spriječavati da kuće i sela gore. Hvata me žeđ, ali ne ona koja koja bi se mogla ugasiti čašom ili flašom vode, nego ona nadvremenska, u kojoj se čini da - kako piše Andrić, pisac u jednom smislu opsjednut žeđi – “od celog velikog božjeg sveta, sa vodama, kišama i rosama, nema više ni jedne suze vode, i od svih živih bića, ni jedne ruke. Sve su vode usahle i svi ljudi presvisli.”

Iako uskraćen za većinu blagotvornih znanja o zemlj(ic)i, znam da čovjek koji govori u kameru ne laže: “Ove jeseni nemam šta prodati, sunce mi je sve spržilo.” Ide jesen, rumena i jedra, kad sve raste i buja. Najavljuju se visoke cijene poljoprivrednih proizvoda. Hoćemo li, na kraju, pored žeđi, doživjeti i glad, istu onu što je ovim zemljama prijetila poput aveti i decenijama uzimala danak? Glad za koju smo mislili da je prošlost, i da se ne događa nama, da je to stvar Trećeg svijeta, Afrike ili dijelova Azije u kojima (još) nije pobijedila tehnološka revolucija. 

Psi i ljudi

Noć odmiče, u kući nema ni kapi vode. Imaju neke jabuke, iz supermarketa. Nisu lijepe i nemaju onu boju djetinjstva, zelenožutu sa zlatnim tačkicama. U noći, svi glasovi jače odjekuju. Lavež pasa ne prestaje. Malo dalje, u blizini Tekije, kao davno zgasnuta, pa probuđena nada, čuje se žuborenje vode. Svi psi iz ulice, kao po komandi, trče tamo. Biti pas lutalica u Sarajevu nije lako. Teško je, čini se, skoro koliko i biti čovjek. Zimi gladni, ljetni – žedni.

Žeđ je, i to se najbolje poznaje po koritu Miljacke. Jedva da se poznaje Rijeka, slaba voda što prolazi preko ostrva koja ostaju iza nje. Preko nje stoji most, kao vjerenički prsten pružio se između dvije obale. Neću na manifestaciju, previše će me podsjećati na to kako smo postali Treći svijet: govorancija, loša muzika, reflektori, svjetla, trenutno blještavilo. Već tamo prema predgrađu kuće bez dozvola i fasada i građevine bez plana. Centar kao da je okružen ukletom suburbiom. Svima fali ono bez čega se ne može živjeti – voda.

Duž nove šetnice, svuda prazne plastične flaše, ostavljene od mladih, preplanulih, čupavih turista što su preplavili grad. Ulice odjekuju kao babilonska kula jezika. Njihova leđa su uspravna, mogu ih zamisliti kako za dvadesetak godina, s djecom, bez metalnih ramova, dolazi vidjeti grad koji su svojedobno posjetili, i pričaju o današnjem vremenu: “bilo je to, hej toga ljeta 2012., kad smo se sreli na vrelini ovoga istoga asfalta.”

Trač i posljedice

Naše priče su surovije, prizemnije, profanije. Već stižu “sveznadarski” tračevi, eh zato smo eksperti kao za malo šta i malo ko na svijetu, pa se već čuje, iako nema ko potvrditi da su šumu u okolini Konjica zapalila “neka trojica, za koje se ne zna ništa, ali će se čuti.”

Neko odmah reče da se, nakon požara, lakše izdaju dozvole za građevinsko zemljište. Drugi opet kaže da su zapalili jer su očajni: čuli su da na terenu koji izgori raste gljiva smrčak, čija je cijena na tržištu 200 maraka po kilu. Mi živimo u svijetu poluinformacija, nikada do kraja osviješteni i naučeni stvari dovedemo do kraja i nazovemo ih pravim imenima.  I nikada spremni na sve njihove posljedice. Neko dometnu da je to “stari, oprobani metod” da mafija u Italiji i Španiji podmeće požare, kako bi se tu gradili apartmani. Do nas, tu i tamo, ali rjeđe, stigne i neka razumna, poput, recimo one da je u Francuskoj zakonom zabranjeno da se na mjestu koje izgori dvadeset godina poslije ne može ništa graditi. Dok se ne obnovi šumski fond ili biološka vrijednost.

Stigla je žeđ. I sve okolo kao da se suši, topi se kao posljednji znak da je trebalo drugačije, da se moglo bolje. Svježe jutro donosi prvi ptičji pjev i nove vijesti, helikopteri EUFOR-a pomogli su gašenjima požara, i smatra se da ih je većina pod kontrolom. Fotografija jezera pokazuje maglu, ali ona nije prirodna, jutarnja, nego gusti dim koji je ostao nako gorenja. Dim koji kao da obavija sve naše živote i brani nam da sve vidimo jasno.

Šta bi sada utješilo, i ugasilo ovu žeđ? Možda pjesma, “Kad sam mlada da sam voda hladna”, ali onako tiho, dertovski, akšamlučki otpjevana – “ja bih znala, gdje bih izvirala/kraj dućana Ahme bazarđana/ ne bil’ Ahmi žeđa dodijala/ ne bi li se vodice napio/ ne bil’ mene u vodi popio.”

Ali, jutro je, nije vrijeme od pjevanja. Miris kafe, i još malo uživanja u svježini. Opet će vreo dan, i sve one svakodnevne muke i tegobe u njemu. I nešto malo ljepote u svemu. Svako će za svojim poslovima i željama. Kako opet veli Andrić:  “Al’ mira ne nađoh nigde/jer me nikad Vatra prve žedji ostavila nije.”

I ova će žeđ potrajati. Ali, doći će o nove kiše i sve će se ovo jednom jučer zvati, jer ničega osim izlaska sunca nema vječnog. Nismo se pitali kakav ćemo svijet zateći, ali naš je zadatak da ga ostavimo boljim. Kad  i ako dođe vrijeme poslije suše.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije